Abstract | Djelo Deset dijaloga o povijesti (Della historia diece dialoghi) hrvatskog renesansnog filozofa Frane Petrića (1529–1597) objavljeno je 1560. godine u Veneciji. Dosadašnji istraživači tog djela najčešće su ga sagledavali iz perspektive filozofske discipline koja je u njemu najzastupljenija: filozofije povijesti. Međutim, Petrićevih Deset dijaloga o povijesti obiluje i etičkom tematikom. Naime, Petrić je sa svojim sugovornicima u čak pet dijaloga razmatrao etički pojam djelovanje (attione). Obilježja i odredbu tog pojma razmatrao je u drugom i sedmom dijalogu. U drugom je dijalogu naveo da se sve što je ljudsko svodi na misli, riječi i djelovanje, dok je u petom i sedmom dijalogu izložio vanjske i unutrašnje odrednice djelovanja. U vanjske je odrednice uvrstio činitelja, uzrok, mjesto, vrijeme, način i sredstvo, a u unutrašnje mogućnost, priliku i uspjeh. U sedmom i devetom dijalogu Petrić je promišljao o djelovanju u trima mogućim društvenim stanjima: miru, ratu i buni. Tako je napisao da se mir zasniva na smirenim srcima građana, njihovu odgoju te zakonima i dužnostima koji proizlaze iz civiliziranog društvenog poretka. Obrambeni rat smatrao je pravednim, a napadački samo ukoliko je povrijeđena napadačeva čast ili mu je nanesena ozbiljna šteta. Bunu je nazvao neprijateljicom bivanja jer donosi ubijanje i smrt, a raznim nevoljama uništava i probitak ljudi. Naposljetku, u osmom i devetom dijalogu hrvatski se filozof bavio dobrim djelovanjem i ciljem djelovanja. Ukazao je na obilježja dobra djelovanja služeći se životopisima. U okviru svojih razmatranja cilja djelovanja bavio se dobrom, srećom i željama ljudske duše, oslanjajući se pritom na Platonovu Državu i Aristotelovu Nikomahovu etiku. |