U razdoblju od 1939. do 1949. godine velik broj Europljana nalazio se izvan svoje domovine ili svog rodnog kraja. Drugi je svjetski rat za sobom donio brojne nedaće, a neke od najtežih bile su prisilne migracije velikog broja stanovnika. Tako je s hrvatskog etničkog prostora u razdoblju od 1943. do 1946. godine iselio velik broj ljudi. Napuštali su svoje domove najčešće zbog opasnosti pred neprijateljskim napadima, ali i zbog toga što se na područjima na kojima su oni živjeli vodio rat u kojem je izgubljen velik broj života i to ne samo vojnika, nego i civila. Iseljavanja, evakuacije i izbjeglištvo odvijali su se unutar područja naseljenima Hrvatima te s njega u druge krajeve Europe i svijeta. Ono što migracije hrvatskog stanovništva za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata čini posebnima svakako su hrvatski izbjeglički logori, koji su često bili tek usputna stanica stanovništva u daljnjim migracijama. Prvo veće iseljavanje Hrvata u razdoblju Drugog svjetskog rata usko je povezano s kapitulacijom Italije u rujnu 1943. godine, dok je ono drugo u najvećoj mjeri uzrokovano slomom Nezavisne Države Hrvatske i uspostavom komunističke vlasti početkom svibnja 1945. godine. Uzroci ova dva iseljeničko-izbjeglička toka različita su, a sukladno tome različita su i njihova obilježja poput tipologije iseljenika, društveno-političke situacije koja je utjecala na migracije, a samim tim i izbjeglički logori te kampovi u kojima su se u tim razdobljima nalazili Hrvati. U ovom se radu na temelju relevantne literature te proučavanja izvora donosi pregled uzroka te posebnosti migracija hrvatskog stanovništva s hrvatskog etničkog prostora u vrijeme Drugog svjetskog rata te u poraću uz poseban osvrt na hrvatske izbjegličke logore. Nadalje, komparativnom analizom logora El Shatt i logora Fermo utvrdit će se koje su bile posebnosti evakuacija, zbjegova i izbjegličkih logora za vrijeme Drugog svjetskog rata te neposredno pred njegov završetak i u poraću.