Proučavanje društvenih i ekonomskih procesa na lokalnim razinama neophodno je za razumijevanje struktura na razini nacionalne i regionalne povijesti, pogotovo kad su u pitanju studije ruralnih sredina za vrijeme osmanske vlasti, budući da su iste vrlo slabo istražene. Do prvog kontakta između Osmanlija i područja Slavonije dolazi krajem 14. stoljeća kada prvi akindžije provaljuju na slavonski prostor i pljačkaju ga. Isti se upadi višestruko ponavljaju kroz cijelo 15. stoljeće, no tek u prvoj polovici 16. stoljeća Osmanlije trajno zaposjedaju dijelove međurječja Drave i Save. Osmanlije prostor srednje Slavonije organiziraju u administrativnu jedinicu pod nazivom Požeški sandžak. U sklopu Požeškog sandžaka nalazila se nahija Vrhovine koju je ukupno činilo 19 sela na krajnjem sjeveru brodske Posavine, odnosno na južnim i jugozapadnim padinama gore Dilj. Uspostavom osmanske vlasti u nahiji se, kao i u većini Slavonije, uvodi timarsko-spahijski sustav i vladavina osmanskih zakona. Seosko stanovništvo koje se našlo pod novom vlašću imalo je određene porezne obveze spram središnje vlasti u Istanbulu, lokalnih predstavnika vlasti i vojnika-konjanika koji uživaju prihode od sela u zamjenu za vojnu službu. O kakvim se točno poreznim obvezama radi, o točnom iznosu poreza za pojedina sela saznajemo iščitavanjem i obradom osmanskih poreznih popisa, napose onoga iz 1579. godine. U osmanskim poreznim registrima navode se i imena glavara domaćinstava pod poreznom obvezom, što omogućuje društvena, etnološka i jezična istraživanja pojava na selu u osmanskoj Slavoniji, barem u slučaju 16. stoljeća. Budući da ne postoje isti porezni popisi za Slavoniju u 17. stoljeću, istraživanje se mora nadopuniti spoznajama iz opće osmanistike, kao i podacima iz kasnijih neosmanskih izvora, koji u konačnici daju naslutiti kako je dio osmanske ostavštine ipak nadživio krah vlasti sultana na navedenom području.