Starost i starenje prirodni su procesi svim osobama treće životne dobi. U tom se razdoblju pojedinac mora prilagoditi svemu novom i do tada nepoznatom, a što nosi ovo životno razdoblje. Život pojedinca se mijenja i postaje drugačiji kao i njegov položaj unutar obitelji. Osobe treće životne dobi moraju prihvatiti mirovinu, a nerijetko i sve lošije fizičko i psihičko zdravlje. U tim trenutcima najveću podršku im pružaju članovi njihove obitelji. Neke od promatranih osoba se nalaze unutar obitelji u kojima suživot dijele sa svojom, već odraslom djecom, brinu za njih i strepe nad njima kao i u prošlosti kada su oni još bili djeca. Kako vrijeme odmiče i dolazi sve dublja starost, tako i osobe treće životne dobi sve više trebaju pomoć ljudi oko sebe. U tim trenucima dolazi do zamjene roditeljskih uloga pa sada djeca preuzimaju brigu o svojim sada, već nemoćnim i potrebitim roditeljima. Ta skrb ponekad znači samo odlazak do trgovine umjesto roditelja, a nekada označava svakodnevnu pomoć i brigu, od hranjenja, kupanja do presvlačenja. Uz vlastitu djecu u obitelji se nalazi i unučad. Ova djeca omogućuju da se osobe treće životne dobi ostvare u svojim novim i posebnim ulogama bake i djeda u kojima većina starijih uživa. Baka i djed u svojim unucima pronalaze izvore sreće i životnog veselja, imaju mogućnost biti s njima, djelomično ih odgajati i utjecati na njihovo mišljenje o starijima i razbijanju predrasuda koje prate tu dob. Osobe treće životne dobi koje nemaju djecu ili su se njihova djeca odselila, svoje staračke dane provode u dvoje, maloj obitelji samo s dva supružnika. Za njih ovo postaje vrijeme ponovnog zbližavanja i provođenja zajedničkog vremena kojega sada imaju dovoljno nakon odlaska u mirovinu. U Hrvatskoj su položaj i prava osoba treće životne dobi uređena i regulirana zakonima i pravilnicima koji uređuju njihove pojedine društvene odnose i položaj.