Svrha je rada prikazati obilježja izgradnje likova u trivijalnom povijesnom romanu Crna kraljica Higina Dragošića. Rad se bavi prikazom početka razvoja trivijalnog romana u hrvatskoj književnosti i analizom obilježja pseudopovijesnog romana Crna kraljica. Utvrđeno je da je Higin Dragošić lik Crne kraljice ili Barbare Celjske izgradio na temelju narodne predaje i legendi, pri čemu se može razaznati nedostatak točnih povijesnih činjenica, najčešće zanemarivanje ostalih obilježja Barbare Celjske kao povijesne ličnosti. Da Barbara Celjska gotovo u potpunosti odgovara inventaru osobina fatalne žene koji je ustanovio Krešimir Nemec, potvrđuje pregled njezina djelovanja potkrijepljen citatima iz djela. Na sličan je način provedena usporedba Zlatinog lika s inventarom osobina kućnog anđela, svetice i progonjene nevinosti, pri čemu također potvrđuje popis osobina, ali se ne razvija puni potencijal lika kao suparnice koja se može suprotstaviti Barbari Celjskoj. Ipak, Dragošić nije bio jednako uspješan prilikom izgradnje muških likova, što potvrđuje konačan rasplet sudbine gričkog junaka Valentina, koji ne uspijeva ispuniti svoje ciljeve i pokorava se Fridriku Celjskom, čime se dokida koncepcija junaka viteških vrlina. Uz likove dobra ističu se likovi zla koje uz Barbaru Celjsku predvode Stjepan Šilipetar i Leonard Žitomirski, koji će se izravno ili neizravno sukobiti s Valentinom. Utvrđeno je kako Dragošić nije nasljedovao šenoinsku koncepciju samo prilikom pripovijedanja, već se temom koja u prvi plan stavlja sukob Gričana i Medvedgrada, odnosno knezova Celjskih, približio zapletu Zlatarovog zlata, gdje je također prikazan sukob građana slobodnog kraljevskog grada s moćnim i oholim plemstvom, odnosno Stjepkom Gregorijancem. Iako se Dragošićeva Crna kraljica smatra prvim hrvatskim pseudopovijesnim romanom, zbog zamjerki koje mu se mogu pripisati roman ne zadobiva značajno mjesto u povijestima hrvatske književnosti. Od velikog broja zapleta koji opterećuju glavnu fabularnu nit, a do kraja romana se ne raspliću u potpunosti do odviše kratkog završetka koji ne otkriva najavljene tajne i nedovoljno izgrađenih i brojnih likova, Crna kraljica iz naslova na trenutke može djelovati kao sporedan lik. Dva su nastavka nedovoljna za tako ambicioznu povijesno utemeljenu priču, kako bi se svi likovi i zapleti mogli kvalitetno prikazati. Ono što se može pohvaliti je izbor originalne teme, osim Dragošića o Crnoj su kraljici pisali Josip Freudenreich i kasnije Miro Gavran, riječ je o dramskom obliku u oba slučaja, dok je August Šenoa preduhitrio i Higina Dragošića napisavši pjesmu Zmijska kraljica. Barbara Celjska fascinantna je povijesna ličnost neiskorištenog potencijala kako u historiografiji, tako i u hrvatskoj književnosti. Zaključno, čitateljstvo može privući neprestana napetost koja se jednako održava od početka do kraja romana te stil pripovijedanja i opisa koji dokazuje da je Dragošić bio odličan učenik, a Šenoa još bolji učitelj.