Albert Camus smatra se jednim od najpoznatijih egzistencijalista u filozofiji i književnosti francuske provenijencije, ali i uopće. Iako se nije proklamirao filozofom niti egzistencijalistom, njegova misao koja se temelji na pojmu apsurda, vrijedna je za davanje potencijalnoga odgovora na smisao čovjekova života. On smatra kako je život besmislen, ali ne i ne-vrijedan življenja. Poznat po stavu da je jedino bitno filozofijsko pitanje ono samoubojstva, zagovornik je života kojeg treba ispuniti sjećanjima. Prisjećanje je značajno jer čovjeku pruža uvid u osobne vrijednosti njemu efemernog života. Smrt za Camusa nosi zaborav, a pred licem smrti od jedine vrijednosti su sjećanja. Time Camus ukazuje na ontološku determiniranost čovjeka starošću, bolestima i sličnim stanjima koja ukidaju čovjeka kao egzistenciju. Zbog toga je život prolazan, a kontemplacijom smrti zadobiva se ravnodušnost spram svijeta i čovjekove sudbine u njemu. Neprestano misliti kraj vlastite egzistencije ispunjava apsurdnoga čovjeka vitalnošću i odvodi ga u autentičnost bivanja. Sve su to razlozi zašto čovjek svjestan apsurda kao svoga metafizičkoga stanja postaje autentičan, te kao takav, oprečan društvenoj patvorenosti. Apsurdan čovjek je realan te se kao takav bazira na povjerenju u osjetila i osjetilne podražaje. Za njega je svijet koji percipira jedini za koji zna da postoji, a činjenica da misli mu je jedini dokaz sebe samog. Po tome je Camus nastavljač kartezijanske skepse i Descartesovog epistemološkog modela. Camus negira izvan-osjetilnu stvarnost te samim time postojanje Boga, zagrobnog života, duhovnog grijeha i sl. Zbog toga je apsurdni čovjek u potpunosti i misaono smješten u svijet koji mu jeste prvo i posljednje prebivalište.