Vršnjačko se nasilje definira kao neželjeno agresivno ponašanje usmjereno prema određenoj osobi, koje se ponavlja duže vrijeme i u kojem postoji nesrazmjer snage ili moći između počinitelja i žrtve, a počelo se promatrati 70-ih godina prošlog stoljeća u skandinavskim državama. Ubrzo nakon toga interes za proučavanjem vršnjačkog nasilja pojavio se i u ostatku svijeta, a došlo je do saznanja da postoje razni oblici vršnjačkog nasilja. Ono se najčešće dijeli na fizičko, verbalno i relacijsko ili indirektno, uz elektroničko i seksualno koji se vode kao posebne kategorije. Fizičko i verbalno nasilje najčešći su oblici vršnjačkog nasilja i najlakše ih je prepoznati. S druge strane, relacijsko nasilje odnosi se na indirektne radnje kao što su ogovaranje ili isključivanje iz grupe vršnjaka. Elektroničko se nasilje provodi najčešće putem društvenih mreža, a očituje se u neželjenim objavama, komentarima ili porukama, dok seksualno može biti kombinacija svega toga, ali sa seksualnom tematikom. Bez obzira o kojoj se vrsti radilo, vršnjačko nasilje ostavlja negativne posljedice na one koji sudjeluju u njemu. Žrtve i počinitelji vršnjačkog nasilja u prosjeku češće pate od depresivnih i anksioznih poremećaja te suicidalnih misli, a čak i u odrasloj dobi osobe mogu pokazivati štetne obrasce ponašanja zbog pretrpljenog vršnjačkog nasilja u školskim danima. Postoje razni programi i mjere prevencije nasilja, a pokazalo se da su uspješne metode pristupiti počiniteljima i žrtvama s razumijevanjem, ali uporno (nenasilno) kažnjavati počinitelje, uključiti zajednicu i roditelje te educirati djecu, služiti kao pozitivan primjer i postaviti stroge granice oko toga što je prihvatljivo ponašanje, a što ne.