U 16. stoljeću sukob engleskoga kralja Henrika VIII. Tudora i pape Klementa VII. doveo je do velikog raskola i formiranja novog crkvenog sustava. Potreba engleskog monarha za muškim nasljednikom zahtijevala je raskid crkvenog braka s tadašnjom kraljicom Katarinom Aragonskom, a nakon što papa nije odobrio taj zahtjev, engleski kralj se odlučio na radikalnu odluku o napuštanju Katoličke Crkve i osnutku nove s njegovim apsolutnim autoritetom. Time je uspostavljen novi poredak i nova Crkva, neovisna o Rimu. Posljedice takve odluke dovest će do niza anglikansko-katoličkih sukoba, koji će se nastaviti i u vladavini Elizabete I. Tudor. Za razliku od svojih prethodnika, Elizabeta je donijela odluku o preimenovanju vlastitog položaja u Anglikanskoj Crkvi od vrhovnog poglavara prema vrhovnom guverneru, čime je na taj način htjela istaknuti zaštitničku ulogu u obrani jedinstva Anglikanske Crkve. Također, donošenjem Nagodbe 1559. g. došlo je do uvršćivanja važnih crkvenih pitanja, ali i novih teoloških sukoba koji će se u manjoj ili većoj mjeri pojavljivati tijekom njezine vladavine. Postavši u potpunosti anglikanskom zemljom, a time i protestantskom, teološki pogledi bit će usmjereni i na sličnosti i razlike u odnosu na protestantsku teologiju u drugim europskim zemljama. Pokušaji uspostavljanja ravnoteže među političkim i crkvenim predstavnicima i istovremeni pokušaj učvršćivanja anglikanske vjere za svoje posljedice će imati propitivanje autoriteta same kraljice.