Pored jezika koji je glavno sredstvo komunikacije među ljudima, istraživači iz različitih područja znanosti, uključujući psihologe, prepoznali su važnost neverbalne komunikacije u svakodnevnoj ljudskoj interakciji. Kao što sam naziv govori, neverbalna komunikacija je način sporazumijevanja i prenošenja poruka koji se ostvaruje bez korištenja riječi, odnosno neverbalnim putem. Najčešće proučavani kanali neverbalne komunikacije, pomoću kojih ljudi prenose svoje poruke i primaju poruke drugih, su izraz lica, kontakt očima i pogled, geste, držanje tijela, dodir i glasovno ponašanje. Osim različitih načina na koje se ovaj oblik komunikacije ostvaruje, neverbalna komunikacija ima i mnogobrojne funkcije kao što su izražavanje emocija, uspostavljanje odnosa, utvrđivanje identiteta, reguliranje verbalnih poruka i druge. Međutim, posebno obilježje koje pobuđuje interes za istraživanje ovog područja je pretpostavka da se velik dio neverbalnog ponašanja često odvija nesvjesno ili automatski. U vezi s time, rašireno je mišljenje da se laganje, kao nerijetko neizostavan dio ljudske interakcije, može prepoznati analiziranjem neverbalnog ponašanja osobe za koju se sumnja da laže. Laž se smatra namjernim i svjesnim činom obmanjivanja druge osobe, a vrste laži, iza kojih stoje različiti motivi, variraju od dobronamjernih do onih neprihvatljivih koje, prema mišljenju nekih, mogu imati ozbiljne posljedice. Unatoč razlikama u klasifikaciji, svaki čin laganja u određenoj mjeri iziskuje kognitivni napor i može biti popraćen emocijama koje se manifestiraju kroz specifične neverbalne znakove. Ljudi ipak imaju obično pogrešna mišljenja o tome koje znakove trebaju promatrati pa ponekad postoje velike razlike između percipiranih i stvarnih indikatora laganja. Istraživači su u te svrhe proveli niz istraživanja kako bi utvrdili postoje li pouzdani neverbalni znakovi koji bi upućivali na laž, a rezultati istih predstavljeni su u ovom radu.