Gluma je umjetnička sposobnost fiktivnog prikazivanja različitih likova, događaja i situacija. Uranjanje u fiktivni svijet lika kojeg glumac utjelovljuje može imati pozitivne i negativne posljedice na njegovo psihološko funkcioniranje. Tijekom procesa stvaranja lika, glumac nastoji zauzeti njegovu perspektivu i suosjećati s njime kako bi izvedba bila što realnija, a što može dovesti do promjena u identitetu, samopercepciji ličnosti i osjećajima te do zamagljivanja granica između fikcije i stvarnosti. Prema brojnim teorijama glume, smatra se da je empatija ključna za realno uprizoravanje likova, te da suosjećanje s likom dovodi do osobnog rasta. Međutim, s druge strane, pretjerano suosjećanje moglo bi dovesti i do nepovoljnih emocionalnih posljedica poput emocionalne iscrpljenosti ili opterećenja. Što se tiče promjena u identitetu, pretjerano poistovjećivanje s likovima moglo bi dovesti do spajanja identiteta i osobnosti lika s identitetom i osobnošću glumca zbog čega bi glumci u privatnom životu mogli razmišljati, osjećati i ponašati se onako kako inače ne bi. Isto tako, glumci imaju tendenciju procjenjivati se sličnijima svojim likovima ukoliko se duže pripremaju za lik i izvedbu, te su skloniji disocijacijama. Disociranje kod glumaca ne mora nužno biti patološko, već se smatra nužnim kako bi glumac održao granicu između vlastitog i svijeta lika kojega glumi, a može dovesti i do pozitivnih umjetničkih iskustava od kojih je najčešće doživljavanje stanja preplavljenosti koje rezultira osjećajem postignuća i intrinzičnim nagrađivanjem. Kao profesija, gluma predstavlja oblik egzistencijalnog pojačanja jer omogućuje intenzivnije proživljavanje različitih emocija i situacija koje pojedinci u stvarnome životu nikada ne bi imali prilike doživjeti.