Godina 1492. iz dva je razloga jedna od najznačajnijih u španjolskoj povijesti. Naime, te je godine ujedinjeno Španjolsko Kraljevstvo privelo kraju stoljetni proces rekonkviste osvojivši i posljednje arapsko uporište na Pirenejskom poluotoku, Granadu. Iste je godine Kristofor Kolumbo pod španjolskom zastavom doplovio do obala Novog svijeta, a da pri tome nije bio svjestan kako je otkrio novi kontinet, Ameriku. Tako se Španjolska, krajem 15. i početkom 16. st., profilirala kao predvodnik u otkrivanju Novog svijeta. Novootkrivene zemlje postaju područje interesa španjolske krune koja u njih šalje ratnike-pustolove željne bogatsva i slave. Ti španjolski osvajači, poznati pod nazivom konkvistadori, vode brojne osvajačke ratove protiv domorodačkog stanovništva. Jedan od najpoznatijih konkvistadora bio je i Hernán Cortés koji si je za cilj postavio osvajanje moćnoga Aztečkog Carstva. Naime, Azteci su u vrijeme dolaska španjolskih osvajača na srednjeameričko tlo, 1519. g., bili najmoćniji narod na području današnjeg Meksika. Pokorivši sva plemena između obala dvaju oceana, aztečki je car Montezuma vladao ogromnim carstvom sa sjedištem u Tenochtitlánu. Međutim, Cortés je vrlo brzo uvidio kako ovo, naizgled neosvojivo, Carstvo nije kompaktno i jedinstveno, već je zapravo labavi savez gradova-država čija plemena nisu odana svojim aztečkim gospodarima. Nakon gotovo dvije i pol godine ratovanja, Španjolci, iako u početku brojčano znatno nadjačani, zahvaljujući nadmoći svog oružja i ratne tehnike te izvanrednim liderskim sposobnostima svoga vođe Hernána Cortésa 1521 g. uspijevaju osvojiti Tenochtitlán, a samim time i zagospodariti Aztečkim Carstvom. Tijekom španjolskog osvajanja Aztečkog Carstva umrlo je gotovo 100.000 Azteka pa se s vremenom počelo raspravljati i o genocidnosti ovog pothvata. Zločin ili ne, Španjolci su na kostima palih aztečkih ratnika započeli s izgradnjom jednog od najvećih kolonijalnih carstava u povijesti.