Pojam hrvatsko-turskih ratova odnosi se na sve sukobe s Osmanlijama u kojima su sudjelovali vojnici s hrvatskih područja. Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo s osmanskom prijetnjom po prvi puta se susrelo u vrijeme vladavine Ludovika I. (vladao 1342.-1382.), ali krvavi susreti s Osmanlijama nastavljeni su i bili su sve češći. Katastrofalan poraz kod Nikopolja 1396. godine bio je samo uvod u buduće sukobe koje će Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo morati proći, ali također je nagovijestio kraj srednjovjekovnog načina ratovanja i ubrzao evoluciju ugarsko-hrvatske vojske prema renesansnom vojnom umijeću. Osmanski upadi duboko u teritorij Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva pokazatelj su novih metoda ratovanja kojima se služi osmanska vojska. Prvi učinkovit otpor pružaju vojske pod vodstvom Janka Hunjadija koje svojom organizacijom i opremljenošću i dalje pokazuju pretežito srednjovjekovne osobine, ali u njima je sve primjetnije prodiranje renesansnih elemenata. Vrhunac renesansnosti u ratovima protiv Osmanlija bilo je razdoblje vladavine Matije Korvina. Osim što je Matija Korvin prvi vladar izvan Italije koji aktivno promiče humanistički svjetonazor, a u njegovo vrijeme renesansna obilježja gotovo su posve ovladala ratovanjem. Vrijeme Matije Korvina razdoblje je stabilnosti, uspješne obrane granica i preuzimanja inicijative. Renesansne strukture vojnog upravljanja po prvi put u značajnijoj su mjeri zastupljene i u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Plaćenička vojska glavni je nositelj vojnih aktivnosti i državne ekspanzije, vatreno oružje sve se masovnije koristi i uspostavljen je glomazan logistički aparat koji održvava ovaj sustav. Smrću Matije Korvina brzo se očituje nazadovanje. Plaćenici ne dobivaju plaću te postaju pljačkaši, a obrana granica sve više se prepušta lokalnim feudalcima. Slabljenje centralne vlasti onemogućuje učinkovito upravljanje obranom, a nemar i manjak profesionalizma rezultiraju katastrofom u Krbavskoj bitci 1493. godine. Od tada obrana hrvatskih i ugarskih granica u rukama je lokalnih feudalaca i namještenika; ne postoji jedinstveni otpor koji bi se Osmanlijama i njihovim saveznicima suprotstavio na strateškom planu. Osmanlije se ograničavaju na malene pljačkaške prodore ili napade s ograničenim ciljem, ali postupno savladavaju obranu. Razdoblje sultana Sulejmana vrijeme je novih masovnih turskih napada koje rezultira katastrofom na Mohaču. Mohačka bitka je katastrofalna u svojim razmjerima, ali je također prekretnica jer definitivno označava presjek sa srednjovjekovljem i početak primjene renesansnog znanja i metoda u ratovanju. Nakon Mohačke bitke ratovanje je obilježeno neobičnom spregom renesansne suvremenosti, srednjovjekovnih strukturnih zaostataka i lokalnih varijacija.