U ovom će radu glavni fokus biti na usporedbi različitih govora kajkavskog narječja, točnije na usporebi sjevernomoslavačkih, međimurskih i zagorskih, bilogorskih te podravskih govora. Prije same usporedbe donijet će se definicija kajkavskog narječja te opće informacije vezane uz tu temu. Kajkavsko se narječje najčešće dijeli u šest osnovnih dijalekata, iako ih prema kasnijoj podjeli Mije Lončarića sveukupno ima 15: središnjozagorski, samoborski, varaždinsko-ludbreški, međimurski, gornjosutlanski, plješivičko-ozaljski, turopoljski, vukomeričko-pokupski, donjolonjski, sjevernomoslavački, gornjolonjski, glagovničko-bilogorski, podravski, goranski i donjosutlanski. Kao što je navedeno, u radu će se prvotno govoriti o govorima, a ispod svakog će se poglavlja navesti dijalekti koji pripadaju tom kajkavskom govoru. Sjevernomoslavački i podravski su zasebni dijalekti pa kod njih neće biti nedoumica, no kod međimurskih i zagorskih govora mora se navesti kako se zapravo radi o Lončarićevu radu Govor Varaždina i okolice pa će se zato naslov jednog poglavlja zvati međimurski i zagorski govori. S obzirom na to da u podjeli Mije Lončarića nema zasebnih bilogorskih kajkavskih govora, govorit će se o određenim glagovničko-bilogorskim i podravskim dijalektima. Važno je naglasiti da će se u zadnjem poglavlju govoriti isključivo o podravskim dijalektima kako se ne bi miješali s poglavljem o bilogorskim kajkavskim govorima. Svaki govor će biti analiziran na temelju morfologije i prozodije, tj. prozodijskih obilježja te će kroz cijeli rad ti govori biti uspoređivani. Naposlijetku će se donijeti sinteza tih usporedbi, odnosno zaključak na temelju svih navedenih obilježja.