Intelektualna onesposobljenost je administrativni naziv za ispodprosječno intelektualno funkcioniranje te je okarakterizirano pojavom ograničenog adaptivnog, socijalnog, ali i kognitivnog funkcioniranja. Navedena ograničenja osobama s intelektualnom onesposobljenošću otežavaju psihosocijalnu prilagodbu u okolini kojoj pripadaju. Kako bi ove osobe prevladale prepreke s kojima se svakodnevno susreću, prijeko su im potrebni socijalni odnosi koji su od temeljne važnosti za zdrav psihički razvoj i subjektivnu dobrobit. Često su osobe s intelektualnom onesposobljenošću stigmatizirane, stoga ne mogu samostalno steći socijalne odnose te se mogu osloniti samo na formalnu podršku koja dolazi iz određenih institucija. No, veliki broj njih uspije pronaći utjehu u neformalnoj podršci, koja podrazumijeva odnose s ljudima izvan institucija i obitelji. Općenito, kvalitetu života osoba s intelektualnom onesposobljenošću određuju interpersonalni odnosi u zajednici kojoj pripadaju. Zajednica koja pojedinca prihvaća onakvim kakav je, koja mu pruža podršku te podržava deinstitucionalizaciju će mu omogućiti da se razvije u kognitivnom i socijalnom aspektu. Za razvoj primjerenog spolnog ponašanja, veliku važnost za pojedinca s intelektualnom onesposobljenošću ima rana interakcija s okolinom. Okolina koja mu pruža podršku će suzbiti strah od osoba suprotnog spola te omogućiti optimalan spolno-socijalni razvoj. Potencijal svakog pojedinca razvit će se kada su mu osigurani svi relevantni uvjeti i podrška socijalne okoline kojoj pripada. Osim toga, okolina kojoj pojedinac pripada bi trebala omogućiti podršku obiteljima s osobama s intelektualnom onesposobljenošću kako bi im pružila što kvalitetniji obiteljski život. Izrazito važnu komponentu u psihosocijalnoj prilagodbi, tijekom prijelaznih razvojnih razdoblja, osoba s intelektualnom onesposobljenošću čine oblici podrške koji se koriste kao sredstva za poboljšanje ljudskog funkcioniranja.