Potaknuta suvremenom hiperprodukcijom distopija, doktorska disertacija istražuje biopolitičko nasilje nad ljudskim tijelom u sedamnaest suvremenih (1973.–2016.) distopijskih romana za odrasle i mladež. Analizirani su romani: Sudar J. G. Ballarda, Djeca čovječanstva P. D. James, Atlas oblaka Davida Mitchella, Nikad me ne ostavljaj Kazua Ishigura, Zero K Dona DeLilla, Moć Naomi Alderman te, zasad neprevedene na hrvatski jezik, distopijske tetralogije za mladež, Uglies Scotta Westerfelda i Unwind Dystology Neala Shustermana i trilogija The Chemical Garden Lauren DeStefano. Polazeći od stava distopijskih kritičara M. Keitha Bookera i Chada Walsha da se kanonski distopijski režimi u romanima Mi, Divni novi svijet i 1984. oslanjaju na foucaultovski biopolitički nadzor i psihološku torturu i kontrolu građana, te se s navodnim ciljem zaštite života odriču eksplicitnog nasilja i smrtne kazne – osim u rijetkim slučajevima nepopravljivih disidenata, a i tada potajno – disertacija pokazuje da suvremeni distopijski režimi u odabranim romanima spajaju biopolitički nadzor pojedinaca s eksplicitnim i često spektakularnim nasiljem koje više nije rezervirano za prijestupnike, već obuhvaća cjelokupnu populaciju. Štoviše, smrt postaje glavni utilitaristički motiv suvremenih distopijskih režima, a samoozljeđivanje i suicid jedine metode otpora suvremenih pojedinaca. Teorijski okvir za analizu suvremenih distopija počiva na Foucaultovoj ideji biomoći ili biopolitici, odnosno odmaku od sustava usredotočenih na iskazivanje moći kroz tjelesno mučenje i smrt osuđenika te prijelaz na nadzor i kontrolu života pojedinaca u suvremenim društvima. Cilj je pokazati da, usprkos tvrdnji o nestanku spektakla nasilja i mučenog ili osakaćenog tijela osuđenika, suvremene distopije i dalje prakticiraju sakaćenja i nasilnu smrt. Međutim, u skladu s foucaultovskom definicijom biopolitike kao pozitivne sile koja nadzire ljudski život u najsitnijim detaljima stvarajući tako pokorna tijela, svi slučajevi mučenja, sakaćenja i ubijanja protagonista predstavljaju se kao pozitivni, poželjni ciljevi kojima oni sami trebaju težiti i koji omogućuju dobrobit društva. Takav stav o smrti, prema kojem ona postaje utilitarna, a ne kazna kao u kanonskim distopijama, promatra se kroz prizmu nagona smrti i težnju pojedinaca da se, prema Sigmundu Freudu, vrate u stanje spokoja koje prethodi rođenju i postiže se smrću. Nadalje, analiza objedinjuje Foucaultov koncept seksualnosti, kao diskursa koji društvo konstruira i njime upravlja, i freudovski koncept seksualne represije ili društvenog potiskivanja seksualnosti, kako bi pokazala da suvremena distopijska društva istodobno potiskuju i potiču seksualnost radi manipuliranja pojedincima i mučenja njihova tijela. Premda teorijski okvir disertacije ne uključuje feminističku kritiku, gdje je potrebno, uvode se feminističke rasprave o biopolitičkim mehanizmima koji omogućuju pokornost i reproduktivno iskorištavanje primarno ženskih tijela. Nastavno na to, teorijska rasprava Hanne Arendt o dihotomiji moći i nasilja rabi se kao dokaz da je moć, iako su muškarci povijesno povezaniji s nasiljem na temelju svoje tjelesne nadmoći, društveni konstrukt i da se u suvremenim distopijama i dalje oslanja na sposobnost prakticiranja nasilja. Najzad, Althusserova teorija o ideološkim državnim aparatima i pojedincima kao podložnim subjektima rabi se zajedno s argumentom Jeana Baudrillarda o kapitalističkoj komodifikaciji ljudskih tijela kao potrošačkih predmeta kako bi se objasnilo sakaćenje, ubijanje i recikliranje suvremenih pojedinaca. Utemeljen na tim teorijskim postulatima, analitički dio disertacije kronološki je podijeljen na dva korpusa: šest distopijskih romana za odrasle i tri distopijska serijala za mladež. Analiza prve distopije za odrasle, Sudara J. G. Ballarda, spaja Freudovu psihoanalizu te Foucaultove pojmove biopolitike i spektakla kako bi objasnila nasilje nad ljudskim tijelima u romanu. Premda se Freudovi koncepti Eros i Thanatos, odnosno nagon života i nagon smrti, čine plodonosnijima za tumačenje tehnološkog fetišizma Ballardovih protagonista kao neobuzdanoga seksualnog instinkta, poglavlje pokazuje da Foucaultov koncept seksualnosti kao diskursa koji društvo kreira i potiče razotkriva društvene sile koje protagoniste potiču na samosakaćenje i samouništenje u prometnim nesrećama u svrhu postizanja seksualnog užitka. Primjena foucaultovskog pojma spektakla mučenja na roman Sudar pokazuje da suvremene distopije zadržavaju nasilne prizore izmučenih tijela i smrti te da smrt postaje željeni ishod pojedinca, za razliku od ranih distopija, usredotočenih na dugovječnost i izbjegavanje smrtne kazne osim u slučaju opiranja režimu. Analiza Djece čovječanstva autorice P. D. James također se temelji na pojmovima biopolitike, spektakla i utilitarnosti te zaključuje da se i u Jamesinu distopijskom romanu masovna smrt prikazuje kao društveno poželjna. U postapokalipsi nastaloj zbog nagle i neobjašnjive sterilnosti svjetske populacije, engleska vlada nadzire svoje stanovništvo i prisiljava starije osobe na samoubojstvo ili ih pogubljuje u masovnom ritualu. Osuđenici o kojima je govorio Foucault više nisu samo kriminalci i disidenti, nego starci čija je „krivnja“ tek prirodan i nezaustavljiv proces starenja. I poman nadzor mladih i zdravih koji bi razmnožavanjem mogli spasiti društvo od izumiranja razotkriva se kao biopolitičko nasilje jer obuhvaća samo zdrave Engleze, a imigrante te osobe s i najmanjom tjelesnom invalidnošću isključuje iz prakse nadzora. Nasilje je prisutno i u svakodnevnom životu među Omegama, pripadnicima posljednje generacije, te kriminalcima izloženima izgladnjivanju, kanibalizmu i općenito nasilju koje premašuje ozbiljnost njihovih zločina, a na što je Foucault upozoravao kao na odlike pred-biopolitičkih režima. Dakle, suvremeni distopijski režim u Djeci čovječanstva iskorištava, muči i ubija, predstavljajući ritualna masovna ubojstva i kontrolu zdravog stanovništva kao nužnu društvenu skrb u postapokaliptičnom dobu. Analiza trećeg romana, Atlasa oblaka Davida Mitchella, fokusira se na distopijski segment romana o futurističkoj korpokratskoj novoj Koreji, Nei So Copros. Ponovno kroz Foucaultov pojam biopolitike, s naglaskom na pokorna tijela i utilitarnost, analizira se zlostavljanje kloniranih poslužiteljica u korpokracijskom restoranu. Zaključak je da tjelesna kontrola i ograničavanje slobodne volje klonova odgovara biopolitičkom nadzoru i optimizaciji života u suvremenim društvima. Međutim, analiza pokazuje da sustav ne iskorištava klonove samo za života, već i u smrti. Iako pobunjene klonove predstavnici sustava ubijaju u javnom iskazu nasilja da bi služili kao primjer, kao i u kanonskim distopijama, oni ubijaju i sve ostale klonove za dobrobit sustava, samo u tajnosti. Njihova tijela odgovaraju Baudrillardovu konceptu komodifikacije i konzumacije ljudskih tijela kao najobičnijih potrošačkih proizvoda. Iz toga slijedi da su krajnji oblik biopolitičke utilitarnosti smrt klonova i recikliranje njihovih tijela za proizvodnju droge pomoću koje sustav upravlja živim klonovima i hrani obične ljude, što ukazuje na nasilniji tretman pojedinaca u ovome romanu nego prema Huxleyjevim klonovima i Orwellovim disidentima. Tretman klonova i njihovih tijela kroz foucaultovsku prizmu biopolitičke pokornosti i utilitarnosti analizira se i u poglavlju o distopiji Nikad me ne ostavljaj Kazua Ishigura. Ishigurovi klonovi sustavno su uvjetovani da postanu pokorni i održavaju zdravlje do srednjih dvadesetih godina, kada ih sustav ubija i njihove vitalne organe daje prirodno rođenim ljudima za čiju su dobrobit stvoreni. Iako su pogubljenja klonova skrivena od javnosti i predstavljena kao biopolitička metoda za boljitak i dugovječnost društva, njihov tretman uključuje sakaćenje i ubijanje. Dok se u Atlasu oblaka istina o pogubljenju klonova čuva u tajnosti te su Mitchellovi klonovi uvjereni da će, umjesto smrti, biti nagrađeni za svoj trud i rad, nagrada za Ishigurove klonove jest smrt, i oni su toga svjesni. Umiranje i davanje organa ljudima od kojih su klonirani njihova je društveno nametnuta svrha i čini ultimativni oblik njihove biopolitičke utilitarnosti i njihovo najveće postignuće, pri čemu se smrt ponovno nameće kao poželjan ishod za pojedince suvremenih distopija. U petom distopijskom romanu, Zero K Dona DeLilla, analizira se biopolitički pothvat koji navodno pomaže neizlječivo bolesnima i hendikepiranima, potičući ih da se podvrgnu krioprezervaciji do obećanog povratka u život u poboljšanom stanju nakon pronalaska lijeka za bolesti od kojih pate. Pritom se u analizi foucaultovski biopolitički postulat o očuvanju života kombinira s freudovskim nagonom smrti jer određeni segment društva u romanu manipulira ljudima u svrhu boljega života, za koji se ispostavlja da je zapravo smrt u krioničkoj kapsuli. Analiza psihološke manipulacije ljudskim tijelima prije postupka krioprezervacije i tjelesno sakaćenje tijekom njega te mehanizme DeLillova distopijskog režima čita kao instance biopolitičke zlouporabe tijela. Naime, posjetitelji krioničkog pogona izloženi su nasilnom i zastrašujućem sadržaju, kao što su izvještaji s bojišnica i prirodne katastrofe, kako bi ih se nagnalo na krioprezervaciju kao jedini oblik dugoročnog preživljavanja. Međutim, njihova su zamrznuta tijela prikazana kao obezglavljena, izvađenih organa i mozgova nepovratno odvojenih od tijela, čime se pothvat razotkriva kao obmana koja ljude preuranjeno gura u smrt. Uporabom Foucaultove biopolitičke teorije, analiza romana utvrđuje kako se diskurzivnom manipulacijom tvrdnjama o zaštiti života i u ovoj suvremenoj distopiji smrt konstruira kao poželjna. Iako tretiranje tijela u romanu eliminira bol i patnju tijekom umiranja, te korisnici usluge krioprezervacije na smrt prestaju gledati kao kaznu, učinak je na tijelo isti – ono se sakati, komada i pojedinac umire. Šesta i posljednja analizirana distopija za odrasle jest Moć Naomi Alderman. Iznenadna i neobjašnjiva moć koja ženskim tijelima omogućuje da odašilju strujne udare remeti davno uspostavljeni splet bioloških, političkih, administrativnih i religijskih postulata u korist muške nadmoći. Prepuna eksplicitnog nasilja, koje kroz distopijski karakter fiktivnog matrijarhata razotkriva nasilnost (suvremenog) patrijarhata, Moć kritizira biopolitičku zlouporabu rodnih dihotomija kako bi se tijela jednog spola tumačila kao nadređena nauštrb drugoga. Prizorima eksplicitnog nasilja i spektakla mučenja u obliku ženskog premlaćivanja, smaknuća, silovanja i sakaćenja muškaraca, Alderman fikcijom ukazuje na biopolitičke postulate koji omogućuju jednako zlostavljanje žena u stvarnim patrijarhalnim društvima. Oslanjajući se na foucaultovski koncept biopolitike, upotpunjen feminističkom kritikom, te raspravu Hanne Arendt o odnosu moći i nasilja, analiza pokazuje da tobože suptilni biopolitički pristup tijelu uvelike (zlo)rabi ženska tijela te i dalje pribjegava nasilju i spektaklu mučenja. U prvom analiziranom distopijskom serijalu za mladež, Uglies Scotta Westerfelda, proučava se sustavno zlostavljanje tijela putem obveznih estetskih operacija kojima se svi tinejdžeri iz ružnih pretvaraju u lijepe i time prihvatljive članove društva. Opravdana kao lijek za bolesti i ratove izazvane predrasudama, rasizmom i neravnomjernom razinom tjelesne privlačnosti kod pojedinaca, operacija zapravo uključuje temeljito sakaćenje pojedinaca. Uporabom foucaultovske teorije o pokornim tijelima, uljepšavanje prikazano kao sredstvo postizanja društvene ravnoteže razotkriva se kao biopolitičko nasilje i nadzor jer, osim što radikalno manipulira tijelima tinejdžera, zahvat uključuje lobotomiju. Spojem takve tjelesne i psihološke manipulacije kroz ismijavanje prirodnog izgleda mladih i uvjeravanjem da su ružni, sustav ih tjera da požele smrt svojeg prirodnog tijela. Tako ubijenih prirodnih tijela i osakaćenih mozgova, preobraženi lijepi okreću se nasilnim spektaklima i samoozljeđivanju kako bi razbistrili pomućene umove. U tome je smislu Westerfeldov serijal proročanski jer svjedočimo sličnim praksama i posljedicama u suvremenom društvu. Nasuprot kanonskim distopijama, koje rabe eugeniku i psihološku manipulaciju ali bez pogubljenja (Divni novi svijet) ili psihološko mučenje i pogubljenje disidenata (Mi, 1984.), serijal Uglies nasilnije tretira tijelo pojedinca. Tjelesno mučenje i pogubljenje disidenata, sakaćenje i nadzor pokornih pojedinaca te psihološka manipulacija koja neprirodno čini poželjnim nametnuti su dio svakodnevnice, a jedina metoda otpora jest samoozljeđivanje. Drugi analizirani distopijski serijal za mladež, Unwind Dystology Neala Shustermana, prikazuje eksplicitnu (zlo)uporabu tijela tinejdžera kroz komadanje i donaciju organa kao apsurdno biopolitičko rješenje sukoba između zagovornika pobačaja i zagovornika prava nerođene djece. Takvo nasilje koje rezultira smrću mladih opravdano je tezom da raskomadani tinejdžeri i dalje „žive“ u primateljima njihovih organa. Budući da ta okrutna praksa spaja eksplicitno zlostavljanje, ubijanje i komadanje pojedinaca te njihovu uporabu za dobrobit društva, analiza se oslanja na Foucaultovu teoriju o nadzoru i biomoći, odnosno na sustavnu kontrolu, manipulaciju tijela i smrt pod izlikom društvene dobrobiti. Analiza pokazuje da se spektakl mučenja u odvija u tajnosti, ali se javno promovira kao pozitivna društvena praksa. Prema tome, Shustermanovo distopijsko društvo prakticira smrtnu kaznu kao masovni fenomen s ciljem ostvarenja biopolitičke utilitarnosti. U skladu s otporom protagonista i nasiljem kao glavnim odrednicama književnosti za mladež, serijal također prikazuje kako tinejdžeri vide samoozljeđivanje i samoubojstvo kao jedinu metodu otpora sustavu, što pak odgovara freudovskome nagonu smrti, prisutnom u svim analiziranim distopijama za mladež. Treći i posljednji odabrani distopijski serijal za mlade, The Chemical Garden Lauren DeStefano, proučava se kroz prizmu biopolitičkog zlostavljanja tinejdžerica u svrhu razmnožavanja i znanstvenog eksperimentiranja. Pojavom smrtonosnog virusa koji ubija svu populaciju u ranim dvadesetim godinama, DeStefanino distopijsko društvo kao jedino rješenje za rapidno odumiranje stanovništva vidi eksplicitno zlostavljanje mladih djevojaka s ciljem prisilnog razmnožavanja ili eksperimentiranja u potrazi za lijekom. Za razliku od Atwoodine Sluškinjine priče, gdje je iskorištavanje s ciljem prisilnog rađanja zadaća odraslih žena, DeStefanina distopija za mladež prikazuje surovije društvo koje prisiljava djevojčice od jedva trinaest godina na uzastopne trudnoće i porođaje, s tendencijom da se dobna granica dodatno snizi. Štoviše, sa ženskim se tijelima loše postupa i u smrti, kada se rabe za znanstveno eksperimentiranje u svrhu pronalaska lijeka za smrtonosni virus. Uslijed tih okolnosti, mnoge djevojke pokazuju frojdovski smrtni nagon jer smrt vide kao jedini mogući spas od eksploatatorskoga biopolitičkog režima. Analiza svih sedamnaest romana potvrđuje hipotezu da suvremene distopije prikazuju eksplicitniji i nasilniji tretman tijela u odnosu na kanonske, pri čemu je smrt često poželjnija od života. Iz ovoga istraživanja proizlaze tri glavna zaključka: suvremeni distopijski režimi prakticiraju spektakle nasilja, mučenja, silovanja i pogubljenja nad općom populacijom, a ne samo nad kriminalcima i disidentima, što je bio slučaj u ranijim distopijama; smrt postaje utilitarna i poželjna među suvremenim pojedincima; samoozljeđivanje i samoubojstvo istodobno su modus operandi društva i jedini dostupni oblici otpora, čime nasilje postaje temeljni oblik funkcioniranja književnih likova u tim romanima. Dakle, biopolitički režimi suvremenih distopija uz sustavni nadzor i kontrolu života populacije prakticiraju sakaćenje, mučenje i ubijanje koje predstavljaju kao metode za postizanje opće dobrobiti, nadilazeći tako zlostavljanje tijela u kanonskim distopijama koji se ograničavao na eugeniku i psihološku manipulaciju ili psihološko nasilje, a tjelesna eliminacija bila je rezervirana za nepopravljive odmetnike. Takav razvoj distopijske proze potvrđuje njezin proročanski karakter jer su književni prikazi društvenog nasilja nad pojedincem prethodili sličnim pojavama u stvarnom društvu, što se vidi napose kroz komodifikaciju tijela, poželjnost estetskih operacija, učestalije samoozljeđivanje mladih i problematiku eutanazije. Omogućena naglim i nezaustavljivim razvojem znanosti i tehnologije, biopolitička (zlo)uporaba tijela pojava je koja će u budućnosti potencijalno poprimati sve veće razmjere kako u književnosti, tako i u stvarnom životu, stoga ova disertacija može poslužiti kao polazišna točka za daljnje rasprave o biopolitičkim distopijskim mehanizmima nasilja nad tijelom koji se predstavljaju kao utopijski.