Iako je riječ o jednom od najstarijih ženskih tipova u književnosti (pronalazimo je i u Epu o Gilgamešu i Bibliji) lik fatalne žene, kad je posrijedi učestalost tematiziranja, svoj vrhunac doživljava u književnosti 19. i 20. stoljeća (Flaubertova Emma Bovary, Tolstojeva Ana Karenjina, Kovačićeva Laura, Krležina barunica Castelli itd.). Fatalne su žene opasne zavodnice koje muškarce stavljaju pred kušnju i redovito ih odvode u propast. One su inteligentne, zamamne, agresivne, dijabolične i emotivno hladne. Odbacuju pravila koja nameće puritanski građanski moral, djeluju izvan konvencija koje društvo pripisuje ženi i postupaju u krajnjim granicama individualne slobode, iako to katkad znači da moraju donijeti iznimno teške odluke. Medeja kao junakinja istoimene Euripidove tragedije, jednog od trojice velikih grčkih tragičara, također se može okarakterizirati kao fatalna žena. Njezina se fatalnost ponajprije može iščitati u relaciji prema društvenim (patrijarhalnim) konvencijama koje ne poštuje i neprestance revidira rukovodeći se prije svega i isključivo, vlastitim emocijama. Najprije sama sebi odabire supruga, a zatim ne želi prihvatiti razvod i egzil. Medeja je bila barbarka, a jedini način da se odupre takvom grčkom društvu, u njezinu slučaju, agresivnost je koja potiče njezin ubilački nagon. Stoga Medeja ubija Kreonta, njegovu kćer Glauku i vlastitu djecu kako bi naudila svom suprugu Jazonu. Medeja se na kraju tragedije ograđuje od uloge supruge i majke koja se nameće svim grčkim ženama. Iako djeluje kao pobjednica, i ona sama je u borbi protiv patrijarhata izgubila vlastitu djecu. Dakle Medeja je kao prava fatalna žena pogubna za svoju okolinu, ona je agresivna i dijabolična, iz nje izvire opasnost, ali ona je naštetila i samoj sebi te ne uspijeva ostvariti s Jazonom odnos kojem je težila, pa uništava sve ono do čega je njemu bilo stalo, pritom uništavajući i ono što je njoj samoj bilo vrijedno.