Ovaj rad opisuje odnos između knjižnica i vjerskih institucija, ključnih kamena temeljaca ljudske civilizacije. U radu se stavlja naglasak na povijesnu i instrumentalnu ulogu knjižnica u očuvanju vjerskih doktrina i njegovanju šireg akademskog znanja te u tom kontekstu započinje razmatranjem organizacijske strukture u knjižnicama drevnih hramova, ističući njihovu važnost u civilizacijama u kojima su granice između svjetovnog i svetog često bile nejasne. Nadalje se opisuju samostanske knjižnice u srednjem vijeku koje su bile središta obrazovanja i očuvanja kulturne baštine i koje su imale dvostruku ulogu u promicanju vjerskih i svjetovnih tema pri čemu su redovnici aktivno doprinosili očuvanju znanja. U srednjovjekovnom dobu europske samostanske knjižnice, posebno one unutar ženskih samostana, nisu služile samo kao duhovna, nego i intelektualna središta. Značajan dio rada posvećen je Vatikanskoj knjižnici koja je osnovana u petnaestom stoljeću na poticaj pape Nikole V. i pape Siksta IV. Vatikanska knjižnica sadrži vrlo vrijednu zbirku rijetke i stare građe (npr. rukopisi i inkunabule) koja je namijenjena većinom znanstvenicima, a svjedoči o bogatoj kulturnoj i povijesnoj baštini nastaloj unutar Katoličke crkve. U zadnjem poglavlju iznose se primjeri džamijskih knjižnica tijekom islamskog zlatnog doba (Al-Azhar u Kairu, Al-Unawi u Damasku, Al-Mensur i Al-Zitunah u Bagdadu) koje su omogućile širenje pismenosti među muslimanima. Osim toga predstavljene su neke židovske knjižnice (Jewish Theological Seminary of America, Hebrew Union College – Jewish institute of Religion) i budističke knjižnice (Sveučilište Yeshiva, knjižnice u Centru za primijenjeni budizam i Christmas Humphreys Memorial Library) koje promiču tradiciju židovske i budističke religijske zajednice.