Razdoblje srednjega vijeka, odnosno vrijeme druge polovice 11. stoljeća, doba je u kojem Hrvatsko Kraljevstvo dostiže svoj vrhunac. Sudbina Hrvatskoga Kraljevstva ovisila je o težnjama hrvatskih vladara za borbom i očuvanjem vlasti i cjelokupnog teritorija Kraljevstva, s naglaskom na očuvanje istočnog Jadrana koji je dio interesne sfere Bizanta i Venecije, a od sredine 11. stoljeća sve više i Svete Stolice. Bizant učvršćuje svoju vlast u obalnim gradovima, koja je dotad bila promjenjiva, i na ovaj način ugrožava vlast hrvatskih vladara na tom području. Obnova Kraljevine Hrvatske započinje vladavinom kralja Stjepana I. iz dinastije Trpimirovića koji vraća vlast u dalmatinskim gradovima, međutim borba za prevlast nastavlja se i za vrijeme trajanja njegove vladavine te za vrijeme vladavine njegova nasljednika Petra Krešimira IV. koji na prijestolje dolazi 1058. godine. Petar Krešimir IV., jedan od najznačajnijih i najuspješnijih hrvatskih vladara, na vlast dolazi nedugo nakon crkvenog raskola (1054.) te se na početku svoje vladavine susreće s problemima u vjerskim sferama društva. Godine 1060. održan je prvi crkveni sabor u Splitu koji je proveden s ciljem postizanja crkvene obnove na hrvatskom i dalmatinskom području. Sabor je popraćen bunama koje su ubrzo ugušene, a protivnici su crkvene obnove izopćeni. U njegovo vrijeme, Hrvatsko Kraljevstvo teritorijalno je bilo najveće, uprava u gradovima stabilna, a životni standard ljudi vrlo dobar. U unutrašnjem dijelu Kraljevstva, vlast imaju ban Zvonimir i ban Gojčo. Zvonimir zbog svoje ženidbe za Jelenu, kćerku ugarskog kralja Bele I., postaje vrlo važan pretendent za novog kralja Hrvatskoga Kraljevstva. Nakon što su Normani oteli kralja Petra Krešimira IV. i zauzeli dijelove Dalmacije, Mlečani zauzimaju dijelove Dalmacije pod svoju vlast, a na prijestolje dolazi Dmitar Zvonimir, dotadašnji slavonski ban. Njegova vladavina obilježena je, ponajviše, dobrim odnosima kralja i tadašnjeg pape Grgura VII. te Rimske Crkve. Za vrijeme njegove vladavine nije bilo većih ratnih sukoba, tek poneki koji bi vrlo brzo bio riješen. Zvonimir je uživao veliku potporu Crkve, ali i vladajuće ugarske dinastije Arpadovića, dok je prema legendi, koja je i danas ostala poznata u hrvatskome narodu, pred kraj svoje vladavine ubijen od strane vlastitoga naroda. Nakon Zvonimirove smrti ponovno započinju sukobi s Bizantom koji će na kraju 11. stoljeća za posljedicu imati stvaranje personalne unije između Hrvatskoga Kraljevstva i Ugarske, odnosno ugarskoga kralja Kolomana i najistaknutijih hrvatskih velikaša.