| Abstract | Zlostavljanje djece globalni je problem koji je u posljednjih nekoliko desetljeća postao fokus brojnih znanstvenika psiholoških i medicinskih struka zbog posljedica za psihički i fizički razvoj djeteta te cjelokupno društvo. Nesigurnost, strah, napuštanje i izdaja koju dijete proživljava u odnosu s roditeljem zlostavljačem značajno narušavaju djetetov pojam o sebi, samopouzdanje, sposobnost samoregulacije te povećavaju rizik od razvoja psihopatologije.
U adolescenciji se događaju brojne vanjske i unutarnje promjene za pojedinca te s obzirom na nestabilnost emocija i ponašanja koja se većinom tada pojavljuje, često se posljedice zlostavljanja u djetinjstvu manifestiraju upravo kroz autodestruktivna ponašanja adolescenata. Zbog nesigurnog stila privrženosti razvijenog s roditeljem zlostavljačem, adolescent nema razvijene adekvatne tehnike suočavanja sa stresom i boli. Autodestruktivna ponašanja mogu uključivati razne ovisnosti, seksualno rizična ponašanja, društveno neprihvatljiva ponašanja, uništavanje vlastitih prilika za uspjehom te, najčešće, samoozljeđivanje.
Dosadašnja istraživanja nude razna objašnjenja povezanosti zlostavljanja u djetinjstvu i autodestruktivnih ponašanja u adolescenciji poput samookrivljavanja, disocijacije, identifikacije s agresorom, pokušaja kontrole agresije, načina komunikacije, pozitivnog i negativnog potkrepljenja, naučene bespomoćnosti i mnoge druge. Unatoč napretku u istraživanju područja zlostavljanja, djeca i dalje ostaju nezaštićena, zbog čega postoji veća vjerojatnost da će razviti dugotrajne posljedice, osobito u razvoju osobina ličnosti. Kako bi se djetetu pružila pravovremena i adekvatna stručna pomoć te prevenirale posljedice i ponovljena zlostavljanja, važno je educirati društvo i stručnjake medicinskih i društvenih struka o znakovima zlostavljanja te psihološkim posljedicama. |
