Autorice smještene u književnopovijesna razdoblja moderne i postmodernizma napisale su romane čiju su radnju smjestile u gotovo isti kronološki i povijesni kontekst progona vještica na hrvatskom prostoru tijekom i nakon 1740-ih godina, o kojem se u hrvatskoj književnosti na tako detaljan način nije govorilo do Zagorke i od Zagorke te kao glavne likove romana izabrale ženske likove koji su postali žrtve lova na vještice. U ovom se radu utvrđuju sličnosti i razlike u konstrukciji identiteta ženskih likova u romanima Kontesa Nera Marije Jurić Zagorke i Rogus Ivane Šojat na primjerima likova Nere Keglević i Angeline Pavković. Teorijsko-metodološku osnovu rada u analizi ženskih identiteta pretežno čine teorija Simone de Beauvoir o ulogama žene te narativne figure Gaje Peleša. Analiza je pokazala da su ženski identiteti određeni vlastitim stavovima o progonu vještica i manama suvremenog društva, ženstvenim i muževnim obilježjima koji se demonstriraju u fizičkom izgledu i karakteru, percepcijom ljubavi i braka, tipom vještice koji predstavljaju, muško-ženskim te ženskim odnosima. Navedene su odrednice pronađene u oba romana no ostvaruju se na različite načine. Kontesa Nera, Anica i Angelina suočavaju se s patrijarhalnim pritiskom društva svog vremena i traumama koje postaju žensko obiteljsko nasljeđe, pritom nastojeći izboriti se za vlastite ideje i ciljeve. Konstrukcija ženskih identiteta može ovisiti i o žanru romana, na način da kontesa Nera može slobodnije izražavati svoj otpor prema muškarcima na položajima moći bez većih posljedica, kao reprezentativni primjer Zagorkine junakinje popularnih ljubavno-povijesnih romana, dok se isto ne može zamijetiti na primjeru Anice, čija je priča izgrađena prvenstveno na ovjerenim povijesnim izvorima te stradava poput ostalih žrtava progona vještica. Nera i Angelina do kraja romana proživljavaju transformaciju. Nera prekida čekanje na svog zaštitnika i osvetnika te poput Angeline preuzima odgovornost za suočavanje sa zaprekama u sadašnjosti i razotkrivanje vlastite prošlosti.