Barokna nabožna književnost kao rezultat posttridentske katoličke obnove preuzela je zadatak obnove vjerskoga života u duhu katolicizma na širokom europskom području, uključujući hrvatske prostore. U korpusu nabožne književnosti molitvenik predstavlja jednu od najkorisnijih metoda za provedbu projekta katoličke obnove kao iznimno učinkovit apel čitateljskoj publici. Godine 1686. dubrovački franjevac Vitale Andriaši u Mlecima je objavio molitvenik Put od raja najlašnji posvećen plemkinji Mari Zamanji. S obzirom na ženskoga recipijenta, molitvenik direktno i indirektno progovara o položaju žene u starome Dubrovniku, kao i o društvenim i vjerskim zahtjevima postavljenima pred Dubrovkinje sedamnaestoga stoljeća. Plemkinje poput Mare Zamanje provodile su život u izolaciji, brizi za obitelj i dubokoj pobožnosti, a imale su ključnu ulogu pri očuvanju čistoće plemićke loze. Životni pravci mogli su ih odvesti u brak ili u samostan, a bez iznimke su bile podređene muškim autoritetima. Andriašijev molitvenik, najčešće preko moliteljice koja moli u prvom licu, progovara o ženi kao poniznoj grešnici koja priznanjem svojih nedjela i gorkim pokajanjem nastoji postići spasenje duše; kao redovnici koja smisao života pronalazi u mističnome sjedinjenju s Isusom Kristom kojemu je zavjetovala djevičanstvo kao svoju najveću vrijednost; kao o vještici koja je sredstvo zloduha; kao svjetovnoj ženi usredotočenoj na vanjske manifestacije kao što su ljepota, bogatstvo i užici ili na obitelj i prijatelje; kao Blaženoj Djevici Mariji, uzvišenome uzoru svim ljudima (što se posebno odnosi na žene) ili svetici koja je simbol herojske predanosti vjeri. Andriaši afirmira ženu kao ljudsko biće okaljano izvornim grijehom i grešno zbog svojih ljudskih karakteristika koje ne moraju biti eksplicitno ženske.