Atribucijski pristup konceptualni je okvir unutar socijalne psihologije koji se bavi laičkim ili zadravorazumskim objašnjenjima ponašanja. Iako su u svojim začecima istraživanja atribucijskoga pristupa bila isključivo bazična, s vremenom se pažnja počela usmjeravati na primjenu atribucijskoga pristupa u rješavanju brojnih problema, među kojima su bili i bračni problemi. U današnjem društvu bračni su problemi doživjeli razmjere epidemije, te su toliko rasprostranjeni da zbog njih čak polovica do dvije trećine brakova rezultira razvodom. Kako bi se razumjeli procesi u podlozi razvoja bračnih problema koji u krajnjim slučajevima dovode do razvoda, istraživanja su se počela usmjeravati na atribucije koje donose bračni parovi te na utjecaj koji one imaju na brak. Durtschi i suradnici (2011) atribucije definiraju kao objašnjenja koja supružnici rade za ponašanje njihovih partnera, a proučavan je njihov utjecaj na zadovoljstvo brakom, ponašanje u braku te kvalitetu braka. Istraživanja su pokazala kako atribucije, pogotovo one maladaptivne, negativno utječu na zadovoljstvo, ponašanje i kvalitetu braka. Dosljedno donošenje atribucija u različito vrijeme i različitim situacijama naziva se atribucijski stil. Istraživanja atribucija tek su se nedavno počela usmjeravati na istraživanja atribucijskoga stila. Rezultati dobiveni takvim istraživanjima otkrili su kako je atribucijski stil karakteristika onih parova koji su ili izrazito zadovoljni ili izrazito nezadovoljni brakom, pri čemu kod parova nezadovoljnih brakom on ima štetno djelovanje, dok kod parova zadovoljnih brakom ima zaštitnu funkciju. Upravo zbog toga, atribucijski se stil, kao i atribucije, koriste u bračnoj terapiji kako bi se supružnike naučilo njihovom utjecaju i mogućnostima njihove promjene.