Veliki prosjački redovi su crkveni redovi koji nastaju u 13. stoljeću. U vremenu kada je Crkva izborila slobodu u odnosu na svjetovnu vlast te sve više stjecala političku i materijalnu moć, a time se našla u opasnosti da izgubi vezu sa siromašnim pučanstvom, javila se potreba kod pojedinih skupina za evanđeoskim nasljedovanjem Krista u jednostavnom životu siromaštva, pokore i kršćanskog propovijedanja. Upravo iz tih mnogolikih pokreta siromaha nastaju prosjački redovi kao novi tip redovništva koji se bitno razlikuje od starijih redovničkih zajednica, ne samo ustrojem, nego i shvaćanjem siromaštva. U prosjačke redove koji su nastali u tom razdoblju, najpoznatiji i najvažniji su Red braće propovjednika i Red manje braće, poznatiji kao dominikanci i franjevci. Osim njih, u prosjačke redove ubrajamo karmelićane i augustince. Dok su dominikanci bili više usmjereni prema učenju i teologiji, franjevci su se poglavito bavili misionarskim radom u širokim slojevima. Međutim, ono što je zajedničko svim prosjačkim redovima jest propovijedanje, širenje Kristove riječi među običnim ljudima. Kako je s vremenom broj redovnika ubrzano rastao javila se potreba otvaranja samostana za žene i osnivanja drugog reda, dominikanki i klarisa. Osim toga, osnivani su i treći redovi u koje su ulazili svjetovnjaci koji se nisu željeli u potpunosti povući iz svijeta, ali su željeli duhovnu potporu i zaštitu prosjačkih redova kako bi živjeli ispravan kršćanski život. Zbog njihova nastupa i djelovanja, prosjački su redovi do kraja srednjeg vijeka ostali među pukom najutjecajnija skupina svećenstva.