Emocije kao jedan od najsloženijih konstrukata u psihologiji oduvijek su bile u središtu zanimanja čovjeka. One su psihološki koncept kojeg čine četiri aspekta: osjećaji, pobuđenost, svrha i izražaj. Jedno od vječnih pitanja u području emocija jest pitanje o univerzalnosti ili kulturalnoj specifičnosti emocija. Iako postoje brojni nalazi o tome da su osnovne emocije kao što su ljutnja, tuga, strah, sreća, gađenje, iznenađenje univerzalne i biološki utemeljene, one ipak u različitim kulturama pokazuju varijabilnost u afektivnoj komunikaciji, posredovanoj kulturalnim pravilima koja određuju vrste konteksta u kojima se javljaju emocije, kao i vrste obrazaca ponašanja povezane s njima. U ovome radu nastojat će se integrirati rezultati brojnih međukulturalnih istraživanja te pronaći odgovori na pitanje o univerzalnosti, kojima će se pokušati razumjeti emocije u kulturalnom kontekstu. S tim ciljem prikazat će se i tumačiti nalazi u okviru kognitivnog modela emocija. Kognitivni model oslanja se na tvrdnju da je svaka emocija proizvod i urođenog i okoline te da je za potpuno razumijevanje emocija potrebno široko razumijevanje obje perspektive. Također u radu su prikazane analizirane dimenzije individualizma i kolektivizma na razini hrvatske kulture, a osnovni cilj bio je ispitati prirodu povezanosti između emocionalnog doživljavanja i individualizma i kolektivizma kao osobne dispozicije.