Abstract | Jagoda Truhelka prva je, trilogijom Zlatni danci, u hrvatsku dječju književnost uvela autobiografski diskurs i temu crtanja doživljaja iz vlastitoga djetinjstva. Zamjerala joj se stanovita nesposobnost građenja romana, tj. postizanje zaokruženosti karakteristične za roman, ali je na području oblikovanja pojedinačnih pripovijetki pokazala zavidnu vještinu te, međusobno ih povezujući istim likovima i mjestom odvijanja radnje, ipak uspjela ostvariti cjelovitost na razini ukupnoga djela. Pripovijeda u trećem licu i glavnu junakinju ne naziva svojim imenom, već Anicom, što je nekarakteristično za autobiografiju pa zbog različitosti instancija pripovjedača, lika i autora ne ostvaruje autobiografski sporazum kakav zagovara Philippe Lejeune. Zbog toga se često isključuje pripadnost autobiografiji, ali autorica izravno navodi kako će pisati o svojem životu te i na tematskoj razini uvodi brojne potvrde stvarne likove, mjesto radnje i zbiljske događaje. Radnja ne teče kontinuirano pa djelo pripada akronološkom ili asocijativnom tipu autobiografije, a modus diskurzivnog oblikovanja je literariziran, i to na narativno-stilskoj razini. U djelo unosi i ideje za koje se zalagala u svojem pedagoškom radu, prije svega naznake želje za ravnopravnošću djevojaka i mladića te njihovog obrazovanja. Na tematskoj razini nije usmjerena samo na vlastiti život, već radnja djela korespondira i s biografijama članova njezine obitelji te drugih sporednih likova koji su joj bili važni, što je nužno za pravilnu izgradnju autobiografskog diskursa. Brojni frazemi, način tvorbe riječi (čak i vlastitih) te narječja i tuđice svjedoče o preuzimanju mjesne kulture koja je Jagodu Truhelku obilježila za vrijeme djetinjstva pa Zlatni danci svakako predstavljaju trajnu uspomenu na najsretnije i najljepše razdoblje autoričina života. |