Hrvatsko domobranstvo, kao regularna vojska Nezavisne Države Hrvatske, bilo je oblikovano prema interesima više ideoloških i političkih strana. Nastavljalo je tradiciju Kraljevskog hrvatskog domobranstva ukinutog 1918. godine, nakon Prvog svjetskog rata. Prema zamislima vojskovođe Slavka Kvaternika i starijih bivših austro-ugarskih časnika okupljenih oko njega, Hrvatsko domobranstvo trebalo je biti izrazito obrambena vojska. No, te zamisli bile su u sukobu s interesima Ante Pavelića koji je od domobranstva htio stvoriti vojsku koja će vršiti utjecaj ustaškog režima i služiti njegovim ciljevima. Postojali su i talijanski i njemački planovi koji su uključivali domobranstvo. Talijani nisu htjeli jačanje Hrvatske države te su stoga nastojali onemogućiti nastajanje domobranstva. Nijemci s druge strane, su u Domobranstvo vidjeli vojsku koja može braniti njihovo zaleđe te pojačanje za svoj Wehrmacht i način na koji mogu učvrstiti svoj utjecaj u NDH. Od svog nastanka do krajnjeg integriranja u Hrvatske oružane snage, domobranstvo je prošlo nekoliko reorganizacija i pokušaja povećavanja učinkovitosti. No, bez obzira na to, ono nikada nije postala učinkovita vojska. Neki od razloga za to su bili slaba motivacija vojnika, često dezerterstvo, naklonost NOP-u, rivalstvo s ustašama, nekompetentni časnički kadar, neodgovarajuća opremljenost oružjem i opremom. Isto tako, većina domobrana je smatrala da se radi o građanskom, bratoubilačkom ratu i zbog toga su njihovi moral i motivacija bili slabi. Krajem 1944. godine, Hrvatsko domobranstvo se sa Ustaškom vojnicom spaja u jedinstvene Hrvatske oružane snage.