U Darwinovoj teoriji evolucije središnje mjesto zauzima prirodna selekcija, koja djeluje kao mehanizam koji objašnjava evolucijske promjene. Jedna od glavnih postavki teorije evolucije je da se adaptivne osobine prenose na potomstvo, dok obilježja koja smanjuju vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije tijekom evolucije nestaju putem prirodnog odabira. Ukoliko je adaptivnost izražena reproduktivnim uspjehom, a homoseksualno ponašanje ne podrazumijeva reprodukciju, homoseksualnost bi trebala predstavljati osobinu koja se ne bi trebala ni razviti niti održati zbog pritiska prirodne selekcije. Prirodna selekcija bi trebala favorizirati isključivo heteroseksualno ponašanje. Međutim, homoseksualna orijentacija relativno je učestala i kod životinja i kod ljudi da bi bila produkt slučaja ili aberacije. Postavlja se pitanje što je održalo homoseksualnost u malom, ali ipak značajnom i dosljednom postotku u ljudskoj populaciji? Kako je moguće da osobina, kao što je homoseksualna orijentacija, za koju se ujedno pokazalo da je velikim dijelom genetski determinirana, perzistira tijekom vremena kod pojedinaca koji posjeduju gene za tu osobinu, ali se u osnovi ne reproduciraju? Istraživanja u ovom području dala su zanimljive i obećavajuće, ali nekonzistentne rezultate. Znanstvenici za sada nisu uspjeli pronaći konačan odgovor na ovaj evolucijski paradoks, ali su ipak predložene brojne teorije i hipoteze kojima se nastoji objasniti adaptivna prednost homoseksualnosti.