Iseljavanje Hrvata iz domovine nezaobilazan je čimbenik u proučavanju hrvatske povijesti te njenog civilizacijskog i kulturnog naslijeđa. Tema rada je hrvatsko iseljeništvo u Sjedinjenim Američkim Državama, Africi i europskim zemljama s posebnim aspektom na istaknute osobe, ljude koji su dali veliki doprinos svojim radom matičnoj zemlji kao i svjetskoj kulturi i znanosti. Počeci iseljavanja Hrvata iz matične zemlje datiraju sa kraja 15. i početka 16. stoljeća, što je posebno uzelo maha nakon otkrića Amerike 1492. godine, čime započinje razdoblje novoga vijeka. Hrvati su najčešće iseljavali pod pritiskom nepovoljnih političkih i gospodarskih prilika u razvijenije zemlje koje su im pružale utočište i mogućnost zapošljavanja. Do 20. stoljeća Hrvati su najčešće bježali u prekooceanske zemlje pred turskom najezdom ili su migrirali iz ekonomskih razloga kao većina ostalih europskih naroda, dok su krajem 19. i početkom 20. stoljeća sve učestaliji postali politički razlozi. Dolazeći u nove „zemlje primateljice“ hrvatski doseljenici su započeli s osnivanjem različitih kulturnih, vjerskih i političkih organizacija ne bi li očuvali svoj nacionalni identitet. U novim su sredinama hrvatski iseljenici ostavljali kulturne tragove koji su ih istodobno integrirali u nove domove, ali i svjedočili o njihovoj posebnosti. Upravo u takvim prilikama, Hrvatska je svijetu podarila neke od najvećih misionara (Ivan Ratkaj, Ferdinand Konšćak, Josip Kundek), znanstvenika (Ruđer Bošković, Nikola Tesla), istraživača (braća Seljan) i druge istaknute pojedince koji su svojim radom i genijalnošću unaprijedili područja kojima su se bavili. Stoga, cjelovito sagledavanje hrvatskog nacionalnog identiteta nije potpuno ako se u njega ne uključe iseljeni Hrvati i njihova baština u zemljama u koje su useljavali. Iseljena Hrvatska je „druga polovina hrvatskog nacionalnog korpusa“ po povijesnim, političkim, demografskim i domoljubnim mjerilima.