Glavna su okosnica ovoga rada događaji i djelatnosti koji su obilježili život Brune Bušića. Iako je Bruno Bušić ostao zapamćen kao najpoznatiji hrvatski emigrant 60-ih i 70-ih godina, javnosti je manje poznat po aktivnostima koje je obavljao za svoga kratkoga života. Bruno Bušić je tijekom školovanja isticao kako se želi posvetiti isključivo književnom radu, kojim se počeo baviti još kao osnovnoškolac. No njegov je život obilježila borba za slobodnu Hrvatsku te je već kao sedamnaestogodišnjak potpao pod stalni nadzor UDB-e, pod kojim je bio sve do svoje smrti. Osim što prikazuje političke događaje 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća i Bušićevu ulogu u njima, ovaj rad pobliže oslikava obiteljski život i školovanje Brune Bušića, te same početke njegova nacionalnog otpora, djelatnost u organizaciji Tiho i zapošljavanje u Institutu za historiju radničkog pokreta. Uslijed konstantnog nadzora UDB-e i zatvorskih prijetnji, Bušić prvi put odlazi u emigraciju. Bio je to početak njegova emigrantskog života, obilježenog čestim povratcima u domovinu te ponovnim bijegom u neka europska središta. Najveći je progon doživio nakon sloma hrvatskog proljeća, koji je uzrokovan njegovom publicističkom djelatnošću u Hrvatskom tjedniku. Sve učestaliji progoni i provedeni dani u, tada najzloglasnijoj, kaznionici Stara Gradiška nagnali su Bušića na ponovni odlazak u emigraciju. U emigraciji se posvetio znanstvenom radovu, druženju s intelektualcima te obilasku hrvatskih emigranata diljem Europe. Ustrajan u svojoj težnji da ostvari slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, postao je član Hrvatskog narodnog vijeća. Kako je Bušić postajao sve ustrajniji u težnji za slobodom svoje domovine, tako je UDB-a činila sve kako bi Bušića zaustavila u njegovim naumima. Uslijed toga Bušić je završio tragično, ubijen je u Parizu, 16. listopada 1978. godine.