Potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća se hrvatski književnici ponovo okreću pisanju o stvarnosti i iskustvenoj problemtici. Brojni će romanopisci svoj književni opus bogatiti djelima u kojima se tematiziraju iskustava novije povijesti, kritiziraju kult ličnosti, razmatraju mehanizam vlasti te odnos pojedinca prema vlasti. Tako povijesni roman ponovo doživljava procvat u razdoblju postmodernizma, ali, naravno, u skladu s promjenjivim senzibilitetom i tumačenjima povijesti koje donosi suvremeno doba. Kritička koncepcija povijesti sada postaje polazište u oblikovanju novopovijesnoga romana te se takvim, kritičkim, viđenjem povijesti nastojati iz životne perspektive propitati sadašnjost i budućnost, što u konačnici rezultira uspostavljanjem osobitoga, stvarnijega odnosa s poviješću. Upravo takvoj koncepciji povijesti priklanja se Nedjeljko Fabrio kada u svojim romanima o povijesti piše o velikim događajima iz prošlosti, tvoreći jedinstvena literarna djela ujedinjena pod nazivom Jadranska trilogija. Vježbanje života, Berenikina kosa i Triemeron pokazuju kako povijest više nije učiteljica života kao što je to nekoć bila u Šenoinim romanima. Fabrio u romanima prikazuje kako se ona nemilosrdno poigrava sa junacima, dovodeći ih u životna iskušenja iz kojih zauzvrat ne dobivaju dobro, već ih povijest usmjerava na put prema zabludama, patnji i tragičnom stradavanju. Kao suvremeni pripovjedač, Fabrio u djelima pripovjeda o povijesti iz vlastite perspektive, zauzima položaj kritičara te ne izbjegava autoanalitički govoriti o prošlosti. Stoga, njegov odnos prema povijesti, ne samo da omogućuje čitateljima stvarniji odnos s tekstom, već i obogaćuje mogućnosti čitanja odnosno recepcije.