Brojni teatrolozi i kazališni kritičari proučavali su fenomen kazališta. Često su analize bivale usko povezane uz struku, što se odnosilo na dramaturgiju, režiju i samu glumu. Kazališne publike većinom zanemarenene, ali činjenično bitne, ostavljene su u pozadini interesa proučavanja. Zanimanje za proučavanje publike pojavilo se tek prije tridesetak godina. Istraživanje publika nužno uključuje interdisciplinarni pristup na kojemu leže temelji Studija izvođenja, ali i Kulturalnih studija. Crkve predstavljaju hramove vjere i duhovnosti, dok je kazalište poimano kao hram kulture. Stoga kazalište kao prostor reprezentira hijerarhiju u društvu, a kao scena gdje se prikazuje „igra moći“ reprezentira autoritet. Unutrašnjost kazališta i pravila ponašanja u kazalištu sadrže konotativna značenja koja pojedinci samostalno shvaćaju i prema njima se odnose. Teatarske forme igre na pozornci autori poput Ervinga Goffmana izvlače iz prvotnog konteksta i upotrebljavaju u proučavanju odnosa pojedinca i društva. Pojedinci se u svakodnevnom životu nalaze na prijelazu izvođenja raznih uloga. Kontekst prostora i njegove atmosfere oblikuju uloge koje svi svjesno ili nesvjesno preuzimamo. U ovom radu fokus ću usmjeriti na proučavanje izvođenog ponašanja kazališne publike HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Prikazat ću povijesni pregled svjetske kazališne publike te teorijskim okvirom pojasniti pojmove kazališne publike i izvođenog/obnovljenog ponašanja koje ću potom oprimjeriti rezultatima vlasititog istraživanja.