Kajkavska književnost 18. stoljeća razvila se u granicama istog govornog područja koje je karakteristično za sjevernu Hrvatsku. U književnost ulazi tek potkraj 16. stoljeća, što je mnogo kasnije nego štokavska i čakavska književnost te time najavljuje problem prihvaćanja kajkavske književnosti među publikom. Pojavljuje se problem prihvaćanja jezika kod recipijenta, ali i problem stvaranja djela na kajkavskom jeziku. Pisci nisu prvotno stvarali na govoru kraja kojem pripadaju, već su kao univerzalan govor prihvatili osnovicu zagrebačkog razgovornog jezika. U djelima većinom prevladava religiozna tematika čiji je cilj podučiti ispravnim kršćanskim vrijednostima i upozoravati na grijeh te važnost moralnih načela. Sadržaj određenih djela mogu krasiti teme poput ljubavi i požrtvovnosti, međutim sve unutar okvira nabožne tematike. U odnosu dominantne latinske književnosti i jezika, kajkavski je zapostavljen, iako se pokušava ostvariti u širem rasponu. Budući da se kajkavska književnost pojavila unutar relativno male i zatvorene sredine, nije se uspjela realizirati na širem području. Kajkavska lirika 18. stoljeća uglavnom sadrži moralno-nabožnu tematiku te se ostvaruje unutar zbornika i pjesmarica, a vrlo rijetko kroz samostalna autorska djela. Epska djela većinom se javljaju u stihu, no postoje prozna djela poput prijevoda propovijedi ili astroloških tekstova. Drama je dominantan književni rod koji nosi najviše samostalnih značajki i ostvarenja. Kajkavska drama nastala je ili unutar kruha hrvatskih sjemeništaraca ili dramskih ostvarenja pojedinih autora.