Abstract | This thesis has two aims. The first one is to discuss the nature of normative reasons and to investigate which account of them would be compatible with a broadly naturalistic world view. The second aim is to show how a naturalistically constrained account of normative reasons and rationality can be fruitfully applied to some practical contexts that involve interfacing normative constraints and empirical data. The structure of the thesis is the following: in the first chapter, I introduce the concept of a normative reason. Following the literature, I distinguish between object-based and subject-based theories of normative reasons and discuss their attractions and disadvantages. In the second chapter, I defend one type of subject-based theory, the response-dependentist view of normative reasons. In the third chapter, I argue that subject-based theories of reasons receive support from evolutionary and naturalistic considerations. Moreover, I argue, on the basis of evolutionary considerations, that the object-based theories of reasons face serious difficulties, and therefore that we should adopt an attitude-dependent conception of normative reasons. In the fourth chapter, I further develop a positive account of one type of subject-based theory of normative reasons. I develop a naturalistically based account of reasons that is able to account for an important distinction between hypothetical and categorical reasons. Finally, in the fifth chapter I apply the developed framework to the case of psychopathy in order to discuss the question whether some recent neuropsychological studies show that psychopaths are irrational in their decision-making processes and behavior. I argue that current neuropsychological data do not warrant the conclusion that psychopaths are on average more irrational than other non-psychopathic individuals. |
Abstract (croatian) | Normativnost se pojavljuje kao neophodan uvjet u našim promišljanjima i djelovanju. Normativni pojmovi ne obilježavaju samo našu svakodnevicu, oni su isto tako sveprisutni u filozofiji, humanističkim te društvenim znanostima općenito. Kako bi govor o normativnosti imao smisla obično se pretpostavlja postojanje nekih standarda, normi ili općenitije činjenica o trebanju pomoću kojih mjerimo i ocjenjujemo ispravnost vjerovanja, ponašanja i emocionalnih reakcija ili čak druge normativne standarde. Neki autori tvrde da je relevantan smisao rečenice da nešto treba biti slučaj ili da se nešto treba vjerovati onaj u kojem tvrdnje o trebanju povlače iskaz da postoji odlučujući razlog (eng. decisive reason) da se to nešto učini ili vjeruje. Drugi autori tvrde da se bazični etički pojmovi mogu objasniti u terminima principa koje bi razložne osobe imale razloga prihvatiti ili odbaciti. Nadalje, neki autori tvrde da, pozivajući se na razloge, možemo objasniti na koji način naša volja može biti slobodna te pružiti plauzibilno objašnjenje pojma moralne odgovornosti. Dakle, jasno je da normativni razlozi zauzimaju vrlo značajno mjesto u suvremenim raspravama u etici, metaetici, političkoj filozofiji te filozofiji društvenih znanosti. S obzirom na posebnu ulogu koju bi pojam razloga trebao igrati u našim filozofskim i svakodnevnim razmišljanjima, naš je filozofski zadatak pružiti zadovoljavajuće objašnjenje tog pojma. U slučaju normativnih razloga, problem je još istaknutiji s obzirom na to koju fundamentalnu ulogu bi trebali imati normativni razlozi. Nadalje, neki utjecajni normativisti tvrde da kako bi nešto bio razlog, mora postojati neka činjenica koja ima svojstvo ići u prilog (eng. count in favor of) te stvari za koju postoji afirmativni razlog. Isto tako se tvrdi da se svojstvo ići u prilog nečemu ne može svesti na nijednu drugu činjenicu (barem ne na ne-normativne činjenice) ili objasniti u naturalističkim terminima, tj. u terminima koji se koriste u znanostima, poput biologije, psihologije ili u kognitivnim znanostima općenito. Međutim, ako su razlozi fundamentalni za naše normativno promišljanje tada bi bila poželjna ona teorija razloga koja bi mogla objasniti na koji se način normativni razlozi uklapaju u svijet koji spoznajemo putem različitih prirodnih i društvenih znanosti. Pisanje ove disertacije ima dva cilja. Prvi i osnovni cilj je raspraviti na koji način bi se mogla razviti teorija normativnih razloga koja će biti kompatibilna s naturalističkom slikom svijeta. Pod naturalističkom slikom svijeta mislim na objašnjenja prirodnog svijeta koje možemo pronaći u trenutno prihvaćenim znanstvenim teorijama. Drugi cilj ove disertacije je pokazati kako se određena, naturalistički omeđena teorija normativnih razloga može na zanimljiv način primijeniti u praktičnim kontekstima. Struktura disertacije je sljedeća. U prvom poglavlju uvodim pojam normativnog razloga te ga definiram u kontrastu s pojmom motivacijskog razloga. Razlikujem dvije teorije razloga; teorije normativnih razloga koje su usmjerene na predmet i one koje su usmjerene na djelatnika (eng. object and subject based theories of normative reasons). U tom kontekstu, raspravljam o tome koje su pozitivne i negativne strane tih teorija. U drugom poglavlju branim jednu vrstu teorije razloga koja je usmjerena na djelatnike. Posebice se usmjeravam na davanje odgovora na prigovor da ova vrsta teorija nema utemeljenje u svakodnevnome razmišljanju o normativnim razlozima. U trećem poglavlju, oslanjajući se na evolucijska i naturalistička razmatranja, branim tvrdnju da teorije usmjerene na djelatnike pružaju plauzibilnije objašnjenje razloga nego teorije usmjerene na predmet. Argumentiram da se teorije razloga koje su usmjerene na predmet suočavaju s ozbiljnim poteškoćama te stoga trebamo prihvatiti neku koncepciju normativnih razloga prema kojoj su razlozi ontološki ovisni o umu ili stavovima racionalnih djelatnika. U četvrtom poglavlju razvijam jednu vrstu teorije normativnih razloga koja je usmjerena na racionalne djelatnike. U tom pogledu razvijam teoriju normativnih razloga koja je kompatibilna s naturalističkom perspektivom te je u mogućnosti objasniti važnu razliku između hipotetičkih i kategoričkih razloga. Konačno, u petom poglavlju primjenjujem teoriju razloga i racionalnosti koju sam razvio u prijašnjim poglavljima na slučaj psihopatije kako bih razmotrio pokazuju li trenutno dostupna neuropsihološka istraživanja da je proces odlučivanja kod psihopata iracionalan. U tom pogledu, argumentiram kako trenutačno dostupni neuropsihološki podaci ne opravdavaju zaključak da su psihopati iracionalniji od ostalih ljudi. |