Albert Camus svoje stvaralaštvo dijeli na ciklus apsurda i ciklus pobune, s time da je Mit o Sizifu glavni esej prvoga, a Pobunjeni čovjek glavni esej drugoga ciklusa. U Mitu o Sizifu predstavlja pojam apsurda na primjeru mitske priče u kojoj dolazimo do spoznaje o apsurdnosti ljudskoga života, što je prikazano na Sizifovu primjeru: on bez prestanka gura stijenu do vrha neke planine odakle se ona kotrlja natrag, ali je Sizif u tim trenucima donekle i sretan jer ga ispraznost posla koji radi ne drži podalje od neizvjesnosti – on istovremeno shvaća ispraznost svog posla, ali ga zadovoljno prihvaća kao takvog. Zaključak eseja je, dakle, da je „sama borba do vrhunca dovoljna da ispuni čovjekovo srce“. Još jedan važan dio Mita o sizifu je pojam samoubojstva, ključan dio za odnos apsurda i pobune. Camus govori da je osjećaj apsurda usko povezan s osjećajem besmisla, a da je samoubojstvo usko vezano uz ideju da život nije vrijedan življenja, čime postavlja i glavno pitanje: ako je život besmislen, znači li to odmah da nije ni vrijedan življenja? Dolazi do zaključka da su samoubojstvo i nada dva načina da pobjegnemo od apsurda te smatra da se moramo barem nadati da život ima smisla kako bismo nastavili živjeti. Esej Pobunjeni čovjek na neki je način nastavak eseja Mit o Sizifu, gdje apsurdni čovjek ustupa mjesto pobunjenom čovjeku, koji prevladava besmislenost i ravnodušnost svijeta u aktu ljudske solidarnosti. Sastavni dio Camusove političke misli je da život treba voljeti ovdje i sada. Pobunjeni čovjek buni se zapravo protiv apsurda iz Mita o Sizifu, a njegovom pobunom ljudi postaju svjesni svoje slobode.