U knjizi se uvodno daje popis analiziranih pravopisnih priručnika kojima se stvarala, održavala, mijenjala i gradila pravopisna norma suvremenoga hrvatskog jezika do datuma objave ovoga naslova. Zatim se predstavlja nazivlje koje će se upotrebljavati pri analizi pravopisnih priručnika. Razgraničuju se, prije svega, pojmovi jezične razine i plana, raspravlja se o
pojmovima kojima se opisuje aktualno stanje u jezičnoj uporabi: tzv. uporabna norma i uporabna stvarnost, a potom se daje određenje disciplina koje se bave govornim ostvarajima. Slijedi poglavlje o teoriji ortografije, u kojem se ona promatra u suodnosu s ortoepijom – posebno se to odnosi na rasvjetljivanje odnosa pravopisnih načela i ortoepskoga plana. U primijenjenoj metodologiji važno mjesto pripada i pojmu ortografskoga minimalnog para. Govori se na ponešto nov način i o tradicijskome pojmu izvornoga govornika, odnosno uzornoga ili kompetentnog govornika zbog njegove važnosti u istraživanju ortoepije. Pregledi obuhvata normiranja i znanstvenih istraživanja u promatranim planovima – pravopisnome i pravogovornome – pokazuju da se u nas normiranju pravopisnoga plana posvećivala velika pozornost, dok je ortoepska norma opisivana nedovoljno. Dotiču je se svi tipovi normativnih priručnika, ali tek djelomično i u službi onih jezičnih razina i planova kojima su priručnici primarno usmjereni. Od desetoga do četrnaestoga poglavlja razmatraju se pojedini dijelovi
ortografske norme koji korespondiraju s ortoepskim planom. Analiziraju se fonološko i morfonološko pravopisno načelo, fonemi koji su se u različitim pravopisnim priručnicima smatrali pravopisnom temom, pisanje riječi sastavljeno i nesastavljeno te odnos interpunkcije i ortoepije.
