Utopije proizlaze iz osjećaja nepravde i nezadovoljstva, što dovodi do zatvorenih sustava vlasti koji nisu sposobni odgovoriti na promjene. Ovako se stvara paradoks u kojem san o utopijskom društvu u konačnici dovodi do antiutopijske noćne more. Koncept utopije služi kao uređaj od kojeg se stvara savršeno društvo. Koristeći elemente idealizma pruža kritiku postojećeg svijeta i predstavlja idealnu alternativu savršenstva. Utopijske se teorije u velikoj mjeri oslanjaju na pretpostavku da čovječanstvo ima neograničen potencijal za samopoboljšanje. Ovo optimistično gledište često se smatra nerealnim i naivnim. Stoga se pojam utopija također može koristiti u derogativnom kontekstu da podrazumijeva osjećaj zablude i traganje za nerealnim ciljevima. Anituutopijsko se društvo često prikazuje kao zastrašujući košmarni svijet brutalnosti, ugnjetavanja i kontrole. Postaje utjelovljenje društvene disharmonije u kojoj je pojedinac podvrgnut nefunkcionalnom društvu koje karakteriziraju otuđenost, strah i nezadovoljstvo. Iako utopije često nastoje ocrniti sadašnjost i pružiti nadu u bolju budućnost, antiutopije služe kao upozorenje protiv buduće opasnosti utopijskog ekstremizma i njegovih posljedica.