Velikaška obitelj Frankopan imala je važnu ulogu u povijesti hrvatskih zemalja, ali i u europskoj povijesti, od svojih početaka u 12. stoljeću pa sve do nestanka obitelji u drugoj polovici 17. stoljeća. U tih nekoliko stoljeća obitelj je doživjela uspon, vrhunac moći te diobu na nekoliko znamenitih grana, da bi se krajem 16. stoljeća svela na jednu granu, onu tržačku. Glavni predstavnici tržačke grane obitelji Frankopan od početka do sredine 17. stoljeća bili su prvenstveno braća Juraj III., Nikola IX. te Vuk II. Krsto, a od polovice 17. stoljeća do 1671. tržačku su granu predstavljali sinovi i kćer Vuka II. Krste, Gašpar II., Juraj IV., Ana Katarina te Fran Krsto Frankopan. Ipak, kroz naredna stoljeća, povjesničari i istraživači ponajviše su se usredotočili na Anu Katarinu i Frana Krstu, ponajviše zbog njihova sudjelovanja u zavjeri ugarskog i hrvatskog plemstva (u hrvatskoj historiografiji poznatoj kao Zrinsko-frankopanska urota) te zbog njihova književnog i pjesničkog djelovanja koje je relativno nedavno otkriveno. Ostali tržački Frankopani spominjani su uglavnom kao članovi njihove obitelji, dok su njihove zasluge i djelovanje ostali relativno neistraženi. U radu se nastoji istražiti, uz pomoć objavljenih i neobjavljenih pisanih izvora, u kojoj su mjeri spomenuti članovi obitelji Frankopan bili prisutni u okviru europskih zbivanja u razdoblju od konca 16. stoljeća pa sve do 1671., odnosno do smaknuća Frana Krste Frankopana po završetku neuspjele Urote. Pritom se posebna pažnja posvećuje odnosu Frankopana s Habsburgovcima, časnicima i doseljenicima na Vojnoj krajini, talijanskim plemstvom i uglednicima iz država na Apeninskom poluotoku (Mletačka Republika, Sveta Stolica), ali i s Francuskom u kontekstu Zrinsko-frankopanske urote i njihove povezanosti s obitelji Zrinski.