Janko Leskovar se javlja u književnosti kao već izgrađen književnik čije je djelovanje bilo kratkoga vijeka, ali veoma plodonosno. U stilskim i tematskim konceptima oslanjao se na određene realističke autore (Gjalski, Turgenjev) koji su već u svojim djelima naglasili onu vrstu tematike koju je Leskovar kroz svoje književno stvaralaštvo razgrađivao – psihologiju lika u središtu djela. Mnogi kritičari navode kako je Leskovar realistički pisac, ali iako terminološki pripada na kraj epohe realizma, on je u svojim djelima zastupao modernističke stavove. Ovaj rad se bavi analizom djela kojim je Leskovar ušao u književnost – Misao na vječnost. To je djelo već 1891. godine, kada je objavljeno u časopisu „Vijenac“, iznenadilo publiku i nagovjestilo novu epohu u hrvatskoj književnosti. U središtu djela nalazi se lik Đuro Martić kojemu je cjelokupna fabula djela u potpunosti podređena. Djelo se bavi opisivanjem lika i njegovih unutrašnjih previranja, a ako i opisuje krajolik ili određene društvene situacije, to sve služi kako bi se pokazalo duševno stanje glavnoga junaka, odnosno antijunaka. Đuro Martić je rastrojen, nemiran, razdražljiv i opsjednut prošlošću koja mu ne dopušta da uživa u sadašnjosti i da pronađe sreću, i u tom pogledu on je pasivan u nemogućnosti da bilo što promijeni, te na kraju ništa drugo ne preostaje nego da ta prošlost uništi bilo kakvu šansu za budućnost. Đuro Martić je prvi u nizu Leskovarovih tragičnih junaka, te su svi ostali kasniji junaci Leskovarove proze na sličan način tragično oblikovani. Svi njegovi likovi doživljavaju nesretan kraj, a čini se kao da i nije moglo biti drugačije jer njihove duševne borbe toliko upravljaju njihovim životima da apsolutno ništa ne mogu poduzeti.