Hrvatski vladari i Crkva su tijekom cijelog ranog srednjeg vijeka, unatoč ponekim nesporazumima, bili u dobrim odnosima. Hrvatski vladar je obnašao vojnu, sudsku i zakonodavnu funkciju. Crkva je temelje svog razvoja imala u kasnoj antici te se njezina organizacija, s ponekim promjenama, s vremenom razvijala. Hrvatski vladari i Crkva su u 9. stoljeću uglavnom bili u dobrim odnosima, što se vidjelo po pismima papa i masovnim donacijama i gradnjama. Tako je knez Trpimir, u zamjenu za posuđeni novac za nabavu potrepština za jedan samostan, Splitskoj nadbiskupiji dao svu imovinu na Lažanama i Mosoru. Nakon Trpimira, na vlast je došao knez Domagoj koji je, usprkos nesuglasicama s papom oko kažnjavanja urotnika i gusarenja, ipak održao stabilne odnose s Crkvom. Nakon kneza Zdeslava, koji je vodio probizantsku politiku, na vlast je došao Branimir koji je također održavao dobre odnose s Crkvom, o čemu nam svjedoče dva pisma koja je papa poslao knezu i činjenica da je surađivao s Teodozijem, ninskim biskupom koji je tijekom njegove vladavine postao i splitski nadbiskup. Nakon njega na vlast je došao knez Muncimir koji je također održavao dobre odnose s Crkvom, o čemu nam svjedoči činjenica da je potvrdio Trpimirovu darovnicu u korist Splitske nadbiskupije. U 10. stoljeću vladari su također održavali dobre odnose s Crkvom. Tako je kralj Tomislav bio aktivan sudionik na splitskim saborima održanima 925. i 928. godine. Nakon njega na vlast je došao niz vladara o kojima ne znamo kakvi su bili njihovi odnosi s Crkvom. Informacije o odnosima između hrvatskog vladara i Crkve dobivamo tek iz razdoblja vladavine kralja Mihajla Krešimira II. Taj je kralj bio u dobrim odnosima s Crkvom o čemu nam svjedoči darovnica za Diklo iz 1066. godine. Uz njega je u dobrim odnosima s Crkvom bila i njegova supruga, kraljica Jelena. Odnosi između hrvatskog vladara i Crkve dosežu poboljšanje u 11. stoljeću, pogotovo za vrijeme vladavine kralja Zvonimira. Kralj Petar Krešimir IV. također je bio u jako dobrim odnosima s Crkvom, što se vidi po brojnim darivanjima crkvi i samostana. Odnosi između hrvatskih vladara i Crkve dosežu vrhunac za vrijeme vladavine kralja Zvonimira, što se vidi po njegovoj zavjernici i darivanjima. Zadnji hrvatski ranosrednjovjekovni vladar, Stjepan III., je također bio u dobrim odnosima s Crkvom, o čemu nam svjedoči darovnica splitskim benediktinkama. Iz svega ovoga se može zaključiti da su hrvatski vladar i Crkva tijekom cijelog ranog srednjeg vijeka bili u dobrim odnosima i da su od tih odnosa obje strane imale koristi.