Rad problematizira legitimnost kraljevske krunidbe srednjovjekovnog srpskog vladara Stefana Nemanjića (Prvovjenčanoga) u dvama pisanim povijesnim vrelima: Historia SalonitanaTome Arhiđakona i Žitije sv. SaveDomentijana Hilandarca. Na temelju komparativne analize primarnih izvora pokazuje se postojanje dviju krunidbenih ceremonija –1217. i 1219. –koje su izvedene prije odnosno poslije pravno-političkog, crkveno-kanonskog i društvenog uređenja srednjovjekovnih srpskih zemalja i pomorskih na svedržavnom saboru u Žiči 1219. Povijesni kontekst krajaXII. i početka XIII. stoljeća te podvojenost srpskih zemalja i pomorskih u domeni bizantskog Commonwealthaizmeđu Istoka i Zapada uvjetovali su prije svega intenciju državotvorne emancipacije od Bizanta, a slijedom toga i stvaranje čvrstih spona sa Zapadom. U tom kontekstu rad problematizira i aspekt religijske povijesti odnosno pitanje vjerskog i crkvenog opredjeljenja Stefana Nemanjića s obzirom na to da ga 1217. kruni papin kardinal-legat, a 1219. brat i arhiepiskop Sava I. Nemanjić. Djelovanje potonjegkao prvog srpskog arhiepiskopa presudno je utjecalo na konačan srednjovjekovni državotvorni aspekt vlasti u srpskim zemljama i pomorskim, a intencija za svekolikim pravnim, kanonskim i društvenim uređenjem utjecala je i na validnost druge Stefanove krunidbe odmah nakon sabora u Žiči kojom je srpska država po drugi put potvrđena kao kraljevina, ali i kojom je potvrđeno konfesionalno ispovijedanje pravoslavlja kao trajna opredijeljenost svih potonjih srpskih kraljeva.