| Abstract | Oslanjajući se na knjigu ''Granice kritike'', Rite Felski, u kojoj autorica piše o ulozi sumnje kao sveprožimajuće prisutnosti, raspoloženja i metode u znanosti o književnosti, ovaj rad prikazuje slično raspoloženje u filmskoj kritici. Prepoznavanjem obrazaca na temelju iskustva pisanja recenzija za nekoliko portala, u recenzijama drugih kritičara, pa čak i u filmovima (Malcolm & Marie), u radu se pokazuje da se u pristupu određenim temama kod filmskih kritičara mogu prepoznati obrasci slični obrascima sumnje kod autora o kojima piše Felski. Analizirane su recenzije nekoliko hrvatskih filmskih kritičara koji pišu za različite medije, s fokusom na recenzije filmova ''Dnevnik Diane Budisavljević'', Dane Budisavljević, ''Posljednji Srbin u Hrvatskoj'', Predraga Ličine, te u nešto manjoj mjeri ''General'', Antuna Vrdoljaka, jer je riječ o filmovima koji progovaraju o temama za koje se u medijima često nailazi na stav da je hrvatska kinematografija njima zasićena. Prvenstveno je riječ o temi međunacionalnih odnosa i netrpeljivosti. U recenzijama su uočeni određeni obrasci koji pokazuju da na različite filmske kritičare utječe isto raspoloženje, a u slučaju hrvatskih filmskih kritičara riječ je upravo o raspoloženju zasićenosti određenim političkim temama, koja gotovo paradoksalno rezultira time da se o njima još više piše. Cilj je rada istaknuti da i kod hrvatskih filmskih kritičara prevladava određen obrazac (koji oni i sami zamjeraju hrvatskoj kinematografiji), čime se gubi bogatstvo onoga što Felski naziva lepezom stilova i načina argumentacije. U zaključku je obrazloženo da rješenje prepoznatog problema nije ograđivanje od političkih tema ili poricanje činjenice da se filmovi njima bave, već osvješćivanje procesa pisanja filmskih kritika i toga poseže li se prilikom pisanja za nekim argumentom mehanički ili on zaista doprinosi tekstu, čime bi se oslobodio prostor za nove oblike mišljenja i daljnje razvijanje pristupa filmskoj kritici. |
