Abstract | In this thesis I investigate the notion of harm in psychiatry. The question is whether a
person is harmed, and in what way, by a particular condition that is of psychiatric
relevance. In other words, I explore whether harm should be one of the criteria to
focus on in psychiatric practice - in the process of psychiatric assessment, diagnosis,
and treatment of patients. If so, how should we think about, define and conceptualize
harm to fit the needs of this context.
What harm in psychiatry entails becomes a bit clearer once we consider how
it entered into the psychiatric context. The notion of harm entered psychiatry in the
1970s during the process of depathologisation of homosexuality – the removal of
homosexuality from the list of mental disorders. The argument was that mental
disorders are conditions that harm a person that has them. Seeing as homosexuals
are not harmed in virtue of their condition, they are not suffering from a mental
disorder. In years following the APA’s decision to depathologize homosexuality, harm
would be included in authoritative diagnostic manuals and would be featured in the
discussion on mental disorders, which has been a central discussion in philosophy of
psychiatry for the last forty years.
In this work I argue that harm is an important criterion in psychiatry, rightfully
deserving of our attention. Harm is relevant both in theory and practice as one of the
criteria that seriously considers the patient’s point of view as we have seen in the case
of depathologizing homosexuality.
Even though the traditional debate on mental disorders presents the
conceptual and methodological landscape of our analysis, in recent years the debate
has been strongly objected to. The lion’s share of the criticism has been directed
towards traditional philosophical methods like conceptual analysis. Further
objections are directed at the methodology of the discussion on mental disorders,
questioning the nature of the concept, the intuitions and goals of the discussion and
whether we are investigating one concept or many.
I take these objections to be justified and side with metatheoretical
innovations in the discussion on mental disorders that have come about in recent
years (Bortolotti, 2020; Ereshefsky, 2009; Murphy, 2006; Schwartz, 2007a). To place
harm in the context of these methodological novelties in philosophy of psychiatry I
take Dominic Murphy’s (2006) taxonomy that builds on the traditional positions in the
discussion, objectivism and constructivism, by adding the variants – conservativist and
revisionist. My contribution to the discussion is an addition to Murphy’s taxonomy, a
position which I call “compassionatism”. It is the view that concepts that capture the
first-person perspective are and should remain crucial in psychiatry. This includes
concepts such as harm, well-being, welfare, suffering and so on. I believe that in
highlighting compassionist concepts and making them salient we are bringing
attention to a key element of psychiatric practice – the patient’s perspective. I focus
on harm as one of these compassionatist concepts. I take the revisionist route of
compassionatism in arguing that our analysis of harm should be constructive and
normative, rather than a descriptive project. We should decide on what we need and
how we should think about harm rather than describe how harm is used in various
psychiatric contexts. Our compassionatist concepts, specifically harm, should be
constructed according to two principles. First, the concept should as fully and as
faithfully capture the patient’s perspective. Second, it should do so while adhering to
the precepts of the psychiatric practice.
To come to the concept of harm I use an explicationist methodology inspired
by Rudolf Carnap (1962). The method consists in taking an imprecise concept
(explicandum) and turning it into a precise concept (explicatum) which would fit
particular needs and interests. To begin I use the idea of harm in bodily medicine
which, I argue, consists in the inability to achieve and maintain homeostasis. I try to
transpose this view to psychiatry, being also wary of the differences between them
and challenges that such a move would pose. I propose what I consider to be a close
approximate of this view in psychiatry. I argue that harm in psychiatry consists in
inadequate resources in dealing with the problems of living. I unpack each of the
elements of the view – ‘inadequate’, ‘resources’, ‘dealing with’ and ‘problems of
living’ showing what they mean and how they work together. |
Abstract (english) | U ovom radu se bavim pojmom štete u psihijatriji. Pitanje kojim se bavim je šteti li, i
na koji način, osobi određeno stanje koje je od psihijatrijskog interesa. Drugim
riječima, istražujem bi li pojam štete trebao biti jedan od kriterija na koji bismo trebali
obratiti pažnju unutar psihijatrijske prakse – tijekom procesa psihijatrijskog
vrednovanja, dijagnoze i liječenja pacijenata. Ako pretpostavimo da jest, kako bismo
trebali promišljati, definirati i konceptualizirati pojam štete da odgovara potrebama
psihijatrijskog konteksta.
Značenje pojma štete u psihijatriji je jasnije ako razmotrimo okolnosti u kojima
je pojam štete uveden u psihijatriju. Pojam štete je uveden u psihijatriju 1970tih
tijekom procesa depatologizacije homoseksualnosti – uklanjanja homoseksualnosti s
liste mentalnih poremećaja. Argumentom korištenim u tu svrhu se tvrdilo da su
mentalni poremećaji stanja koja štete osobama koje boluju od njih. Budući da
homoseksualnost sama po sebi ne šteti osobama koje su homoseksualne orijentacije,
takvim osobe ne pate od mentalnog poremećaja. U godinama koje su slijedile nakon
odluke Američkog psihijatrijskog društva o depatologizaciji homoseksualnosti, pojam
štete ulazi u autoritativne dijagnostičke priručnike i proteže se kroz raspravu o
mentalnim poremećajima koja je temeljna rasprava u području filozofije psihijatrije
posljednjih četrdeset godina.
U ovom radu tvrdim da je pojam štete bitan kriterij u psihijatriji koji s pravom
zaslužuje našu pažnju. Pojam štete je bitan i u teorijskoj i u praktičnoj psihijatriji kao
jedan od kriteriji koji ozbiljno uzimaju u obzir perspektivu pacijenta, kao što smo to
vidjeli na primjeru depatologizacije homoseksualnosti.
Iako je tradicionalna rasprava o mentalnim poremećajima konceptualni i metodološki
temelj naše analize, posljednjih godina dobiva mnoge kritike. Najviše kritika je
upućeno tradicionalnim filozofskim metodama poput konceptualne analize. Daljnji
prigovori su usmjereni metodologiji rasprave o mentalnim poremećajima koji
propituju prirodu pojma, položaj intuicija u raspravi i ciljeve rasprave, te postavljaju
pitanje istražuje li se jedan pojam ili više njih.
Smatram da su ti prigovori opravdani i priklanjam se metateorijskim
inovacijama u raspravi o mentalnim poremećajima koje su iznesene posljednjih
godina. Kako bih smjestila pojam štete u kontekst tih metodoloških novina u filozofiji
psihijatrije oslanjam se na taksonomiju pozicija Dominica Murphyja. Njegova
taksonomija je izgrađena na pozicijama tradicionalne rasprave – objektivizmu i
konsktruktivizmu kojima Murphy pridružuje dvije varijante – konzervativizam i
revizionizam. Moj doprinos raspravi je dodatak Murphyjevoj taksonomiji, poziciju koju
nazivam ‘suosjećajizam’. To je gledište prema kojemu pojmovi koji utjelovljuju
perspektivu pacijenta jesu i trebali bi biti važni u psihijatriji. To uključuje pojmove
poput štete, dobrobiti, blagostanja, patnje i druge. Stava sam da ističući pojmove
suosjećajizma i naglašavajući ih pridajemo pažnju ključnom elementu psihijatrijske
prakse – perspektivi pacijenta. U svojoj analizi se usredotočujem na pojam štete koji
je jedan od tih pojmova. Zagovaram revizionistički suosjećajizam čime tvrdim da naša
analiza štete treba biti normativna, a ne deskriptivna, što znači da bismo trebali moći
odlučiti što trebamo od pojma štete te kako bismo trebali promišljati o njemu radije
nego da opisujemo kako se pojam koristi u raznim psihijatrijskim kontekstima. Naši
‘suosjećajistički’ pojmovi, posebice šteta, bi trebali biti konstruirani prema dva
principa. Prvo, pojam bi trebao što potpunije i vjernije zahvatiti perspektivu pojedinca.
Drugo, to bi trebao činiti poštivajući pravila i prilike psihijatrijske prakse.
Do pojma štete dolazim koristeći metodu eksplikacije inspiriranu Rudolfom
Carnapom. Metoda se sastoji u pretvaranju nepreciznog pojma (explicanduma) u
precizniji (explicatum) koji bi odgovarao pretpostavljenim potrebama i interesima. Za
početak koristim generalnu ideju štete u medicini koja se sastoji u nemogućnosti
postizanja i održavanja homeostaze. Nastojim to gledište štete prenijeti u područje
psihijatrije uzimajući u obzir razlike i izazove koje takav potez podrazumijeva.
Predlažem definiciju koju smatram bliskom navedenoj definiciji u medicini. Definiram
pojam štete kao neadekvatne resurse pri nošenju s životnim problemima. Svaki
element te definicije pobliže objašnjavam te pokazujem kako svi elementi
funkcioniraju zajedno. |