U ovome radu pisat ću o evoluciji videoumjetnosti u Hrvatskoj te o životu i radovima jednog od domaćih umjetnika, Dalibora Martinisa. Videoumjetnost je vrsta moderne i suvremene umjetnosti koja za svoj glavni medij koristi video tehnologiju. To je medijska audiovizualna umjetnost koja kombinira zvučne i vizualne elemente. U Hrvatskoj se nova grana umjetnosti javlja u okviru postavangardnih pojava Nove umjetničke prakse, sedamdesetih godina. Pojavom i razvojem tehnologije i sve većom dostupnosti videokamera, video umjetnost je osamdesetih godina 20. st. postala pristupačnija širem krugu umjetnika. Tada se pojavila nova generacija kreativaca koja je koristila video kako bi istražila nove forme izražavanja. Jedan od inovativnih kreativaca bio je Dalibor Martinis. Martinis je poznat po svojim jedinstvenim i eksperimentalnim metodama. Često istražuje komplicirane teme kao što su vrijeme, identitet, društvo i memorija, a video tehnologiju koristi za ispitivanje prizme ljudskog postojanja. Pri opisivanju Martinisovih radova naglasak je stavljen na složenu tematiku radova i na eksperimentalne metode prilikom izvođenja istih. Martinis se u svojim radovima kao što su: Kontrolirani slučajevi (1981.) i Horizont vremena (2001.) bavio metodama montaže, manipulacijom slike i zvuka te produkcijom složenih vizualnih i zvučnih kompozicija koje potiču gledatelje na introspekciju i ispitivanje vremena, identiteta i prolaznosti. Fokus rada je i njegov utjecaj zbog kojeg su se mnogi umjetnici okrenuli videoumjetnosti kao načinu osobnog izražavanja i otkrića, kao rezultat njegovih istraživanja s novim medijima i konceptualnim pristupom. Videoumjetnost u Hrvatskoj porasla je u popularnosti te je postala ključni dio suvremene umjetničke scene u zemlji. Ona je postala moćan instrument za promišljanje modernog društva i propitivanje ljudskog iskustva kroz videoinstalacije, performanse i multimedijske projekte.