Diplomski rad usmjeren je na djela iz donacije slikara Vilima Svečnjaka gradu Čabru. Djela su danas izložena u Galeriji Vilima Svečnjaka koja se nalazi u dvorcu Petra Zrinskog u Čabru te gdje su dostupna javnosti. Galerija danas broji 43 Svečnjakova rada u ulju nastala između 1940. i 1985. godine te se među njima nalaze portreti, krajolici i mrtve prirode odnosno cvijeća. No, odakle donacija takve veličine u malom mjestu Gorskog kotara? Svečnjakova povezanost s Čabrom seže u dane njegove rane mladosti kada s obitelji seli iz Zagreba u Čabar u nadi za boljim životom. Svečnjakov otac Ivan ondje otvara fotografski atelje, prvi takav na tom području. U istom se Čabru Svečnjak prvi puta zaljubio u umjetnost i slikarstvo. Promatrajući samoukog slikara u jednoj od pivnica kako oslikava vinske bačve, Svečnjak će, očaran njegovim majstorstvom, sav svoj fokus prebaciti upravo na to,slikanje. Zbog toga će čak odbijati igru sa svojim vršnjacima. Godine rata prisilit će obitelj Svečnjak na odlazak iz Čabra kamo se Svečnjak neće vratiti gotovo šest desetljeća. Njegov ponovni kontakt s Čabrom ostvarit će se zbog inicijative opremanja čabarske zavičajne zbirke. Tom je prilikom uspostavljen kontakt s Vilimom Svečnjakom u nadi da umjetnik posjeduje neke od starih fotografija čabarskog kraja snimljenih od strane njegova oca. Svečnjak nije imao fotografije, ali se zato odlučio Čabru, svojoj kolijevci, pokloniti radove u ulju. U svojem je stvaralaštvu Svečnjak prošao kroz mnoge stilove, tehnike, filozofije, politike i režime te se sve to u danom trenutku odražavalo na njegovu umjetnost. Bio je promjenjiv i u konstantnom traženju za svojim osobnim, jedinstvenim i autentičnim „ja“. Od svakoga je stila i razdoblja uzimao ono što mu je u tom trenutku odgovaralo, bilo po pitanju odabranog motiva ili jednostavno situacije u kojoj se nalazio. Iz tog je razloga važno, kako bi njegova djela (kako iz čabarske zbirke, tako i sva ostala) bila razumljivija, pomnije analizirati njegov životopis i umjetničku produkciju. Nadalje, kako bi navedeno bilo moguće, prije svega valja detektirati i istaknuti događaje, pojave, grupe i ličnosti hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća koje će ostaviti traga na Svečnjaka i njegovo stvaralaštvo, bilo to kroz godine školovanja, uplive europskih stilova u hrvatsku umjetnost, prijateljske veze, političke situacije, pokrete otpora ili izgradnje nove, „naše“ umjetnosti. Kako niti jedna umjetnost ne nastaje u vakuumu, to je od istinske važnosti kako bi se Svečnjakova ličnost, njegovo stvaralaštvo, pa tako i djela iz čabarske Donacije mogla smjestiti u široku sliku nacionalne, pa tako i svjetske umjetnosti.