Abstract | U ovome radu glavno pitanje kojim se bavim je pitanje uloge ekspresije u plesnoj izvedbenoj umjetnosti, odnosno koje je njezino najvjerodostojnije objašnjenje, na koji način se pojavljuje i pri čemu služi. Prije svega definicija izvedbenih umjetnosti kao i definicija ekspresije nije točno određena zbog čega rad započinjem predstavljanjem tumačenja što neku radnju čini izvedbenom umjetnosti, a drugu ne od strane autora koje navodi David Davies: Giorgea Dickiea, Monroe Beardsleyja, Noela Carrolla i Sally Banes. Beardsley, Carroll i Banes se neće slagati oko pojma ekspresije objašnjene kao „suviška izražajnosti“ što za Beardsleyja predstavlja mogućeg presudnog elementa u određivanju onoga što neku radnju čini plesnom izvedbenom umjetnosti. Davies (2011) također spominje ekspresiju u tumačenju što neku radnju čini umjetničkim djelom, ali ju predstavlja kao pomoćno svojstvo. Ono što je prema Daviesu (2011) u glavnom fokusu jest da umjetnička izvedba za cilj treba imati prenošenje ideje kroz izvođačeve artikulirane pokrete, a to mu omogućuje razumijevanje ideje koja se želi prenijeti, savladana plesna tehnika i individualne motoričke sposobnosti plesača. Iz svakog artikuliranog pokreta proizlazi i njegova ekspresija koja dodatno usmjerava promatrača i pomaže mu u dolaženju do poante izvedbe. Daviesovo (2011) navedeno tumačenje ekspresije podudara se s opisom četvrtog značenja ekspresije kao komunikacije, od strane Petera J. Arnolda, koja se posebno manifestira u plesnoj izvedbenoj umjetnosti te prema Arnoldu (1995) ima najvjerodostojnije objašnjenje ekspresije u odnosu na tri tumačenja ekspresije (ekspresija kao proces, ekspresija kao evokacija, ekspresija kao sastavni dio umjetničkog djela). Iz perspektive ekspresije kao komunikacije koju zastupaju Arnold (1995) i Davies (2011) propitkujem baletnu izvedbenu umjetnost, ispitujući artikulira li plesač kroz baletne pokrete zaista ideju same izvedbe te može li se ekspresija koja ima svojstvo potaknuti promatrača na ideju uopće pojaviti. Zaključno dolazim do spoznaje da ona vrsta plesa koja ostvaruje Arnoldovo (1995), Davisovo (2011) i Percivalovo tumačenje koje navodi Arnold (1995), imat će sposobnost dolaženja do novih mogućnosti artikuliranja pokreta, boljeg prenošenja izvedbene ideje publici te na koncu može dovesti i do napretka plesne vrste. |