Hrvatska spisateljica za djecu Ivana Brlić – Mažuranić rođena je u Ogulinu 18. travnja 1874. godine. Nasljednica je znamenite hrvatske obitelji među čijim se članovima ističu njezin djed Ivan, djedov brat Matija, njezin otac Vladimir i bratić mu Fran. Potonji joj je ukazao na mogućnost zadržavanja trenutnoga dojma prenošenjem istoga na papir, a neograničene mogućnosti pisane riječi u obliku rečenice predstavila joj je jedna od učiteljica Marija Jambrišek. Kao djevojka, nije bila pogodna za stupanje na književničku scenu. Stoga je posegnula za pseudonimom. Vladmir Šumski skrivao je njezin identitet, a iznosio sva maštanja, razmišljanja i stavove. Iako je sama smatrala kako nema dovoljno pjesničkoga dara, a svoje misli najbolje iznosi šuteći, 1912. objavljuje zbirku pjesama koja nije bila namijenjena djeci. U Slikama iznosi razmišljanja o biti pjesništva i umjetnosti općenito. U razdoblju pune književene zrelosti i plodnosti nastaje prvi hrvatski dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.), i Priče iz davnine (1916.). Ova su dva naslova zasigurno najčvršće povezana s imenom Ivane Brlić – Mažuranić. Potonje joj donosi i književni nadimak „hrvatski Andersen“, kao plod inozemnog doživljaja hrvatske prošlosti kroz njezino ostvarenje. Promatra li se pomnije, razlike su dominantnije od sličnosti među opusima Ivane Brlić – Mažuranić i Hansa Christiana Andersena, a čemu se priklanjaju i brojni književni povjeničari. Kao uvod u Knjigu omladini (1923.) stoji esej Omladini o idealima. Djela su joj prevedna na nekolicinu svjetskih jezika, a ona sama bila nominirana za Nobelovu nagradu na području književnosti (1932. i 1937. godine). Iako istu nikada nije osvojila, u godini kada je dovršila svoje posljednje djelo Jašu Dalmatina, potkralja Gudžerata, postaje prvom ženskom članicom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnoti. Iako se u književnoj teoriji raspravlja o postojanju dječje književnosti, ovaj rad istu prihvaća kao samostalnu odrednicu književne teorije. Bajka, roman i pripovijetka književne su vrste koje je Ivana Brlić – Mažuranić najčešće upotrebljavala pri klasifikaciji svojih djela. Najdojmljiviji je opis majčinske ljubavi u Šumi Striborovoj, a ne zaostaju ni oni u priči o Regoču te Jaglencu i Rutvici. U potonje dvije, majčinski se lik pojavljuje kroz ostavljeno im znamenje (vrećicu biserja, zlatni pojas i zlatni križić na crvenoj vrpci). Varijaciju lika majke s ustaljenim karakteristikama pratimo u priči o Jagoru (maćeha) i Nevi Nevičici čija majka nije prikazana na tipičan način. Kako je Potjeh tražio istinu priča je koja majčinske osjećaje usađuje djedu Vjestu. Posljednja priča koja je bila relevantna u kontekstu ovoga rada jest ona pod naslovom U vilinskim dvorima, a koja je analizirana na temelju utvrđivanja sličnosti i razlika sa Šumom Striborovom. Likom i ulogom majke Ivana Brlić – Mažuranić bavila se i u svojim esejima i raspravama. U kontekstu teme koju rad obrađuje najznačajniji su oni pod naslovima Mir u duši te Majka i socijalna skrb. Prvi ukazuje na smirenost koju donosi usredotočenost na izvršavanje samo jednoga cilja (potpuna predanost majčinskom pozivu), a drugi otkriva puninu ženine prirode.