Rad se temelji na istraživanju upravnih spisa, odnosno oporuka karlovačkog područja pisanih hrvatskim jezikom s ciljem utvrđivanja dijalektalne pripadnosti karlovačkog govora u 18. stoljeću. Oporuke su dokumenti sastavljani pred gradskim vlastima nastali na želju i volju građana najčešće u bolesti ili u posljednjim godinama života. Svaka oporuka prati uobičajeni obrazac i ima dvojak karakter, odnosno iz njih se može iščitati religiozno uvjerenje naručitelja oporuka i svakodnevni život, čime se naručitelj bavio, povijest obitelji, koga je volio, imovinu kojom je uživao i slično. Proučavana građa sastoji se od dvije zbirke oporuka, a datiraju iz razdoblja od 1730. do 1781. godine, odnosno do proglašenja Karlovca slobodnim kraljevskim gradom. Ukupno je analizirano 89 oporuka, odnosno, analizirane su sve oporuke napisane u cijelosti ili djelomično hrvatskim jezikom - 47 oporuka iz prve knjige (razdoblje od 1730. do 1771. g.) i 42 oporuke iz druge knjige (nastale u razdoblju od 1771. do 1781. g.). Proučavani povijesni dokumenti pružaju mogućnost višestrukog analiziranja, ali ovaj rad usmjeren je prvenstveno na jezični i grafijski aspekt. Analizom oporuka pokušala sam dati detaljnu raščlambu karlovačkog govora, vokalskih i konsonantnih odlika, kao i morfoloških, grafijskih i leksičkih osobitosti toga razdoblja. Dosadašnja dijalektalna istraživanja, govor Karlovca opisivala su kao mješavinu kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja, a analizom oporuka iz 18. stoljeća to je i potvrđeno.