U travnju 1941. godine Kraljevinu Jugoslaviju okupirale su države Osovine. Kraljevina Italija, kao jedna od njih, okupirala je područje istočne obale Jadrana te je kršenjem međunarodnog ugovora anektirala neke dijelove jugoslavenskog teritorija koji su danas u sastavu slovenske, hrvatske i crnogorske države. Na pripojenom teritoriju fašističke vlasti provode sustavnu talijanizaciju nad većinskim netalijanskim narodom. Kao reakcija na to javlja se oružani otpor među domicilnim pučanstvom. Kako bi fašisti razbili otpor partizana, pribjegavaju radikalnim metodama odmazda nad civilnim stanovništvom. Prvenstveno se to manifestiralo kroz strijeljanja, najčešće nevinih civila, te odvođenja velikih grupa ljudi, ponekad i čitavih sela, u koncentracijske logore. Osim razbijanja partizanskog otpora, takve drastične mjere bile su posljedica planski provođenog etničkog čišćenja područja. Stanovništvo anektiranih krajeva trebalo je raseliti diljem Apeninskog poluotoka, ili čak u talijanske afričke kolonije, a prostor istočne obale Jadrana naseliti Talijanima. Veliku ulogu u tom procesu imao je sustav koncentracijskih logora. Najpoznatiji talijanski koncentracijski logori na anektiranom jugoslavenskom području nalazili su se na Kamporu, Molatu, Zlarinu, Mamuli i Prevlaci, a uz njih je postojao i niz manjih logora. Velik broj ljudi bio je iz tih logora transferiran u one na Apeninskom poluotoku što je bilo u skladu s planovima fašističkih vlasti. Iako je kamporski logor postavio negativne standarde po pitanju uvjeta interniraca, svim logorima na anektiranom teritoriju bila je zajednička nebriga za internirce koja se odražavala u nedostatku prehrane, vode, higijenskih uvjeta, adekvatnog smještaja i slično. Takvi uvjeti uzrokovali su smrt određenog broja ljudi, a na druge su ostavili cjeloživotne posljedice.