U počecima kulture, nepoznavanje pisma predstavljalo je veliki problem prilikom prenošenja znanja. Stoga su se ljudi koristili usmenim pričama s ponekim varijacijama. Teoretičar Water Ong razlikuje dvije vrste usmenosti. Primarna usmenost odnosi se na kulture koje su u potpunosti netaknute pismenošću (danas takve kulture gotovo ne postoje jer su barem u nekom obliku svjesne pisane riječi). Sekundarna usmena kultura referira se na današnju tehnološku / tehnologiziranu kulturu u kojoj se nova usmenost postiže telefonom, radiom, televizijom i ostalim dosezima moderne kulture. Iako u usmenoj kulturi nije postojala umjetnost (pisanja) u današnjem smislu, postojala je umjetnost izvedbe koja je nestala pisanjem. Bez pisanog traga riječi nemaju vizualno prisustvo, unatoč tome što su objekti koje reprezentiraju vizualni. Razvitak književnih teorija vezan je uz grčku civilizaciju za vrijeme njezina procvata u petom i četvrtom stoljeću prije naše ere, odnosno u vrijeme Peloponeskih ratova. Prva teorija umjetnosti bila je zapravo anti-teorija, ona izražava sumnje u opravdanost umjetnosti a posebice poezije. Platonova su djela temelj takvih razmišljanja, a ironično je da upravo njegova djela predstavljaju vrhunce antičke književnosti. Srednji vijek se često naziva i mračnim dobom, pa o tom razdoblju postoji relativno malo zapisa. No poznato je da je književnost bila u službi crkve i širenja kršćanstva. Dolaskom renesanse i baroka počinje se cijeniti individualnost, pa dolazi do procjeta književnosti, ali i ostalih vrsta umjetnosti. Poezija je morala biti formalno besprijekorna, puna metafora i ukrasa, bogata ritmom, skladom, svečana, odmjerena i profinjena. Klasicizmom razum preuzima središnju ulogu i sve mu je podređeno, no književnost se u ovom razdoblju uvelike oslanja na antičke uzore čiji izraz nastoji zamijeniti barokno pretjerano ukrašavanje. Racionalistički način mišljenja oslikava se i u književnosti pa je vidljiv povratak jasnoći izlaganja, velikim temama i preglednosti u kompoziciji, prati se i takav način mišljenj , potaknut uspjesima prirodnih znanosti, koji je vodio do uvjerenja da se svi problemi filozofije, umjetnosti i religije mogu riješiti oslanjanjem na pravilnu upotrebu zdravog razuma. Epoha romantizma iznimno je značajna za odnos autora, publike i djela. Pomak koji se dogodio u književnosti reflektira tadašnje stanje u društvu. U Engleskoj početkom devetnaestog stoljeća dolazido propadanja stare poljoprivredne civilizacije, tj. feudalizma, a sve više jača zamah industrijske revolucije. U romantizmu se javlja vjera u individualno i pojedinačno, a težnja romantizma je isticanje pjesnikove ličnosti i izraz ljudske osjećajnosti. Aktivna svijest važan je element romantizma, ona je aktivni, stvaralački faktor. Došlo je i do pomaka u cjelokupnom shvaćanju književnosti. Glavna promjena odnosi se na recepciju. U ovom je razdoblju došlo do bitnog proširenja čitalačke publike. Više se ne piše na zahtjev kralja ili crkve, niti se piše po unaprijed određenim pravilima, počinje se pisati za tržište, dakle za čitatelje. U drugoj polovici devetnaestog stoljeća dolazi do opadanja vitalnosti romantizma na području teorijske misli, a predstavnici glavnih književnih teorija ističu potrebu za stvaranjem što preciznije znanstvene kritike, tj. zalažu se za izraziti realizam. Veliku ulogu ima i poznavanje biografske i društvene pjesnikove okoline, što dovodi do miješanja umjetnosti i života.