Osnovna nakana ovog rada je ukazati na bitne elemente Rousseauove socijalne filozofije, koja osim političkih principa u sebi nerazdvojno uključuje antropološke, psihološke, pedagoške, sociološke te kulturološke aspekte. Previše je ograničeno govoriti o Rousseauovoj političkoj misli, a da se ne ukaže na njegov doprinos cjelokupnoj Zapadnoj kulturi. Rousseau je u okviru novovjekovnih rasprava specifičan zbog toga što je analizirajući načine na koji funkcionira građansko društvo, utvrdio njegove fatalne posljedice, istaknuo ograničenost sebičnosti i egoizma kao principa praktičnog života te uputio na radikalnu potrebu njegovog nadilaženja. U svojim djelima Društveni ugovor, Emil, Rasprava o porijeklu nejednakosti Rousseau iznova propituje Hobbesovu koncepciju prirodnog stanja i zaključuje kako se čovjek rađa slobodan, a opet je svuda u okovima. Napuštanjem prirodnog stanja u čovjeku se bude potrebe i strasti koje „prirodni čovjek“ nije poznavao. One pak zahtijevaju materijalna sredstva kako bi bile zadovoljene, zbog čega su ljudi u građanskom (civiliziranom) svijetu zaokupljeni jedino sobom, svojim vlasništvom i neutaživom željom za moći. No, Rousseau je osim kritike građanskog društva u svoju teoriju uveo još jedan pojam koji je od posebne važnosti, a to je pojam „opće volje“. „Opća volja“ razlikuje se od „volje svih“ (zajedničke volje), budući da je to volja države kao takve i usmjerena je na zajedničko opće dobro. U radu je također analizirana i Rousseauova koncepcija društvenog ugovora te su navedene njegove specifičnosti. Na kraju, u radu se nastoji povezati Rousseauovo poimanje prirode sa suvremenim ekološkim koncepcijama i istaknuti važnost njegove uloge u očuvanju okoliša.